Zvao se Tika. Ili tako nekako. A možda i nije, ne znam. Ili ipak znam, a neću da kažem. Bio je Rom. Ili možda nije. Nije ni bitno.
Elem, pohađao je vrtić. I nakon jednog raspusta sva deca su govorila o tome gde su bila. Neko je išao, recimo, kod tetke u Inđiju, neko kod ujaka u Lajkovac, neko u Malu Ivanču, na Kopaonik, neko u Pariz (da, ima i takvih), neko u Parcane, Mladenovac...
Gde si ti bio, Tiko, pitala ga vaspitačica. Ja bio u hitnoj, gotovo uzbuđeno reče Tika, tinu-ninuu (usled prisećanja opet ga obuze zanos i ne odole da upali sirenu)... I još dodade, da pojasni tu privilegiju: tata prebio mamu ko p.... (polni ženski organ)! Ne pokaza ni strah ni žaljenje, samo uzbuđenost što je u tom autu jurio kroz varošicu, tinuu-ninuu, tinuu--ninuu... Ostala deca sva zinula od zavisti.
Gde si ti bio, Tiko, pitala ga vaspitačica. Ja bio u hitnoj, gotovo uzbuđeno reče Tika, tinu-ninuu (usled prisećanja opet ga obuze zanos i ne odole da upali sirenu)... I još dodade, da pojasni tu privilegiju: tata prebio mamu ko p.... (polni ženski organ)! Ne pokaza ni strah ni žaljenje, samo uzbuđenost što je u tom autu jurio kroz varošicu, tinuu-ninuu, tinuu--ninuu... Ostala deca sva zinula od zavisti.
E kad neko ima sreće da mu tata ima kratak fitilj, a tešku ruku, pa se nađeš u sanitetskom vozilu, kraj premlaćene majke. I tako doživiš nezaboravnu avanturu. Pa imaš i ti u vrtiću čime da se pohvališ. Kakva mora, kakve planine, bazeni i saune, Bugarske, Grčke, Turske! Tinuu-ninuu, tinuu-ninuu, isuviše lagan kobrljaš se po autu, odskačeš i udaraš dok ti majka ječi isprebijana, a ulice se kroz prozor lelujaju. Tinuu-ninuu, tinuu-ninuu...
Нема коментара:
Постави коментар