Desilo se ovog leta da su sestra i zet bili na svadbi, a sitnu decu s večeri doveli na čuvanje i konak. Deca bila premorena, s vrata su mogli u krevet, lično tražili da spavaju. Ali, ko za inat, nestade struje, a već se dobro smračilo. Na terasi se još nešto i naziralo, pa smo čekali, šta možemo. Ali struje nema pa nema. Deci se oči sklapaju, nervozni... Tumaramo po mraku, gubimo se i tražimo, dovikujemo...
Jednu sveću ostavim na terasi, a drugu odnesem u svoju sobu. U sobu odnesem i Stašu, te je ostavim na krevetu, podvlačeći joj da ne mrda odatle dok ja skoknem po Ignjata. Ali tek što izađoh, iz sobe se začu plač. Potrčim ko bez duše. A u sobi mrak. Dete plače, malo što je mrak, malo što se, nema sumnje, opeklo... Mašem rukama po sobi, grabim onaj mrak, a nikako na nju da nabasam. Ispostavilo se da se opeklo dosta, jer je prstima ugasila sveću. Jedva je potrefih u mrklom mraku. Stavismo prste u hladnu vodu, dok suze ne usahnuše.
Kasnije, kad sam ih uspavala, odem nešto na terasu. I dok sam tumbala sveću tamo-ovamo, otopljeni vosak mi sklizne i po prstima i po telefonu (koji sam koristla kao svetiljku). Naravno da sam opsovala i poskočila ko oparena (nisam bila oparena nego još gore, opečena). Pola sam sata skidala vosak, koliko da mobilni osposobim. A tasteri nekoliko dana potom ostali ukrućeni. Pa i danas-dani čini mi se da se opiru stisku, moraš baš dobro da zapneš. Eto, tako je kad imaš primitivan telefon.
Ako uzmemo da je otopljeni vosak suza, sveća u hodniku ko da se u suzama gušila i sve se slilo niz svećnjak, pa zalepilo na narandžasti platneni podmetač. Uspela sam da skinem (izgulim, otkinem) gornje slojeve, inače uspomena na tu noć i danas stoji na pomenutom mestu.
Nikom nije ugodno kad nestane struje. Ali ako u (mračnoj) kući imaš i decu (svejedno što ih nisi sama rodila), koja još nisu usnula, to je katastrofa.
Jednu sveću ostavim na terasi, a drugu odnesem u svoju sobu. U sobu odnesem i Stašu, te je ostavim na krevetu, podvlačeći joj da ne mrda odatle dok ja skoknem po Ignjata. Ali tek što izađoh, iz sobe se začu plač. Potrčim ko bez duše. A u sobi mrak. Dete plače, malo što je mrak, malo što se, nema sumnje, opeklo... Mašem rukama po sobi, grabim onaj mrak, a nikako na nju da nabasam. Ispostavilo se da se opeklo dosta, jer je prstima ugasila sveću. Jedva je potrefih u mrklom mraku. Stavismo prste u hladnu vodu, dok suze ne usahnuše.
Kasnije, kad sam ih uspavala, odem nešto na terasu. I dok sam tumbala sveću tamo-ovamo, otopljeni vosak mi sklizne i po prstima i po telefonu (koji sam koristla kao svetiljku). Naravno da sam opsovala i poskočila ko oparena (nisam bila oparena nego još gore, opečena). Pola sam sata skidala vosak, koliko da mobilni osposobim. A tasteri nekoliko dana potom ostali ukrućeni. Pa i danas-dani čini mi se da se opiru stisku, moraš baš dobro da zapneš. Eto, tako je kad imaš primitivan telefon.
Ako uzmemo da je otopljeni vosak suza, sveća u hodniku ko da se u suzama gušila i sve se slilo niz svećnjak, pa zalepilo na narandžasti platneni podmetač. Uspela sam da skinem (izgulim, otkinem) gornje slojeve, inače uspomena na tu noć i danas stoji na pomenutom mestu.
Nikom nije ugodno kad nestane struje. Ali ako u (mračnoj) kući imaš i decu (svejedno što ih nisi sama rodila), koja još nisu usnula, to je katastrofa.
Нема коментара:
Постави коментар