субота, 31. децембар 2016.

Trenutak je idealan za glupe fore. Biću umerena.
Počela sam da se tuširam prošle godine, a završila ove. Spava mi se još od prošle godine (a teško da ću se naspavati i iduće)... ;)
Jesi li tako dobro kao što izgledaš lepo, upita me juče teča.
Paa.. ne baš TOLIKO dobro, ne toliko (ali se ne žalim). ;)

петак, 30. децембар 2016.

Omiljenja i najčešće izgovarana rečenica učesnika rijalitija je: ja sam za tebe institucija! Institucija do institucije -- Sodoma i Gomora.
Kad bi meni dali jedan dan, ja ga ne bih potrošio sam...
Jok, ne bih. Čitav život sam tako proćerdala, a da mi jedan dan bude problem. ;)

четвртак, 29. децембар 2016.

Novogodišnja priča o neokićenim jelkama

Već nekoliko puta mi je to bila rekla. Pravila sam se da ne čujem. Pet-šest dana pred Novu godinu požali mi se i na Fejsbuku: ja ne znam šta ću, još ni jelku okitila nisam (ne stiže od gomile posla oko troje dece i jedne kuće)...
Nasmejah se u sebi. Drama. Samo jao, kuku, lele... Kosa mi se diže na glavi. Dobro, dobro, ne počinji da kukaš, rekoh. Mnogi ljudi nemaju jelku, ni ukrase, ni pare, ni hranu, ni decu... ni kuću...
Aman, ženo, uzmi se u pamet. Bog te blagoslovio, život ti je brižna majka (koja te mazi i pazi), a ne okrutna maćeha (ko nekima), budi zahvalna na svemu što imaš (a imaš ohoho). Okitićeš kad, i ako, stigneš. A i da ne okitiš, neće biti smak sveta.
Ja sam (bila) okitila jelku (pa mi je sestričina na pod strovalila; dete radoznalo, razmešta kuglice prema svojoj umetničkoj zamisli, koja se od tetkine razlikuje, a jelka okićena samo s prednje strane, pa pretegla). I svetluca mi u samotnoj tami. Nema nijednog deteta (dok ne dođe neko tvoje) da mi ukrase premešta, skida i baca po kući. Pa je li to radost?
Mnoge žene, nikako da joj objasnim, nemaju razloga da kukaju: ni dece, ni muža, ni para, ni jelke... Mnogi ljudi nemaju jelku (ni gde da je smeste).
Iz autobusa sutradan videh čoveka gde spava pred vratima hotela Beograd. Ni on nije okitio jelku. Čak nema jelku, ni lampice. Nema gde jelku ni da stavi. Ako je stavi na trotoar, prolaznici će je srušiti ili će je neki ker zapišati. Umotao se u neku ponjavu (ko rol-viršla izgleda) i spava. Ako nije mrtav. A nema ko da ga drmne za ramena i proveri. Naiđe li Deda Mraz, i on će samo da ga prekorači.
Posle sam bila na Zelenjaku u prodavnici rinfuzne robe. Unutra ulazi ženica (ko senkica, palčica), izrazito povijena vrata (tako da praktično stalno gleda u pod, a u nebo teško da ikako može). Dobar dan, uljudno se i ljubazno obrati radnicama, mogu li ja ovde malo da se zgrejem? Naravno da može, odgovori najbrža. Ganu me to čovekoljublje. Znam da bi je odnekud bezosećajno isterali, čak i opsovali; ovi imaju samilosti. I juče sam je videla tu, grejala se (kanda je novopridošla, dosad sam samo jednu plavokosu ženu viđala). A kad izađe, teško njoj. 
Ni ona nije okitila jelku. Nema gde da je stavi. Nema ni ukrase. Samo malu torbicu preko ramena. Svečanu večeru može samo da sanja. Ali ona, pretpostavljam, sanja samo krov nad glavom (koji je, nekim zlom, izgubila).
Dva dana pred kraj godine ponovo sam je videla u pekari. Dok sam naručivala dve lovačke pogačice, a ona uzimala salvetu s pulta, razmišljala sam kako da je nečim ponudim. Konačno je upitah: hoćete li vi jednu pogačicu? A ona, ne osvrćući se i brišući police
(da bude od koristi dobročiniteljima), ljubazno zahvali. I prodavačica mi poluglasno dodade: neće ništa (zbog takvog svog držanja verovatno uživa posebnu naklonost u svim lokalima kod Zelenog venca). Da ti se srce otkine pred nekim ko je možda izgubio sve sem dostojanstva.
Mnogo je ljudi na ulici. I kad se svi skućeni sklone, mnogi na njoj ostaju, zgrčeni u kakvom uglu, podzemnom prolazu, haustoru, pod kutijom, u prljavim dronjcima. I nemaju problem koji ima moja sestra. Nisu okitili jelku, pa ćute. Vidiš, sestro, i bez jelke se može.

E moj Zoro, nisi moro

Beše kasno, ne više od sata do ponoći. Mama i tata muvali su se negde po kući, a Ignjat je u dnevnoj sobi gledao crtani. U jednom momentu mama začu trijumfalni povik: jaa saam Zoroo! Potom začu i udarac. (Koo udara tako pooznoo u dubini noćnog miiraa?) Zoro u dnevnoj sobi, to ne miriše na dobro. Kad mama utrča, imala je šta i da vidi: televizor se u jednom uglu rascvetao od Zoroovog mača (naknadno je utvrđeno da je mač -- varjača). 
Što si to uradio, tata ga pitao. Što si to uradio, tata ga grdio. A Ignjat ostao staložen i umirivao razdraženog oca: ee, šta se dereeš; neka veze, dođe neki čika, pop'avii (nema razloga za sekiraciju)! 
Misli Ignjat da za svaki problem postoji neki čika, koji mahne čarobnim štapićem i svaka rana zaceli. (Hoće čika, hoće, ako može, i kad se hiljadarke pred njim slože.)
Nema mesec dana kako je zamenjen ekran na laptopu (doduše, to je polupala sestra, ne može Ignjat sve). Držite svoju decu na oku (ili kućne aparate pod ključem) i praktikujte oštru cenzuru televizijskog programa (da vam Zoro po kući ne skače, iz pojasa da trgne varjače), koji može skupo da vas košta. E moj Zoro, nisi moro (kućni budžet da opterećuješ).

Ja mislim da je ona tročlana dnevna deoba na osam sati rada, osam sati slobodnih (ne)aktivnosti i osam sati sna odavno zasterela. Ja bih rad (sem kad je posao ujedno hobi, pa traje od jutra do sutra) smanjila na šest sati, a ostalo ostavila svakome po volji.
Narod tvrdi da se budale ne seju već same niču (gde god stignu, što znači da ih ima u izobilju). Nije mi jasno zašto onda vazda iste učestvuju u rijaliti programima.

среда, 28. децембар 2016.

Veruješ li ti u Deda Mraza?

Pretpostavljam da ga svake godine u ovo vreme satre štucavica (od toga sanke samo poskakuju i irvasi se sapliću). Malo-malo, pa ga neko pomene (mahom po dobru, tj. poklonima koje je ostavio ispod jelke i pročišćenom odžaku kroz koji je u kuću suljnuo, a neki, poput mene, ostavši praznih šaka, na njega, vala, ospu drvlje i kamenje). Verujem, ne verujem, jedan veruje, drugi ne veruje, treći se koleba... Mlađa je, videvši sliku iz mlađih dana, rekao: evo mene s lažnim Deda Mrazom (to je onaj u vrtiću, školi, maminoj i tatinoj firmi...; pravi se ne da ugledati ni za bradu povući). Prvo sam verovala, pa nisam, pa sad opet verujem, Maša kaže... Veruješ li ti u Deda Mraza? 
Verujem, verujem, kako da ne, khm, khm. Ja se nešto ne sećam da sam u njega verovala i kad bejah dete. Sećam ga se samo s čestitki (vazda je bio simpatičan taj čičica, onako odeven u crveno, rumenih obraza i dobroćudna lica), koje sam kupovala u ogromnim količinama. Čestitke su se najpre prodavale napolju, kraj školskog poljskog ve-cea (ne pokušavajte da saznate kad sam se školovala). Verovatno sam najviše na njih potrošila one  godine kad mi se svideo prodavac, pa sam svakog dana bogatila kolekciju. Još ih čuvam u nekoj kutiji... i smešim se setno svaki put kad na njih naiđem (to nisu samo čestitke, to je moje đačko doba: prisetim se da sam ih kupovala nekad pre, a nekad posle časa, nekad sama, a nekad u društvu, neke napolju, neke u školskom holu...). Setim se one negdanje ozarenosti pred Novog godinom i pred budućnošću, za koju nisam znala šta nosi (ispostavilo se da se nije pretrgla).
Kućice i jelke pune snega, romantične svetiljke i ograde, zvončići... i svi ti idilični prizori činili su se mogućim (bilo je i onih ljubavnih motiva, te sam najređe birala... malo jer ne volim patetiku, a malo jer nisam verovala da to može biti stvarno, što se ispostavilo kao tačno).
Deda Mraz je na tim čestitkama uvek bio nasmejan, uprkos činjenici da je na leđima vukao ogromni džak, iz kojeg su ispadale igračke (mogao si da zamisliš kako je unutra baš ono što želiš i baš za tebe). Ali to su bile samo sličice koje uveseljavaju i šire prazničnu radost. Paketiće je kasno noću (baš kao i Deda), vrativši se s posla, donosio naš otac. (Setra i ja često ne bismo uspele da ga iščekamo, zaspale bismo, pa se tek ujutru radovale.) I to su bili ooogromnii paketići: do vrha puni slatkiša i obavezno s nekom, vrednom i velikom, igračkom (bez koje ne bi bili tako drage uspomene celog života; još uvek čuvam dežmekastu lutku, takve su nekad sve bile, čupavo belo pseto i narandžastu šivaću mašinu). To su bili paketići, to je bila firma, to je bila zemlja (koje više nema, baš ko što je i detinjstvo moje davno iščilelo)!
Pročitavši Mašino pismo (što već danima leži pod jelkom) Deda Mrazu, moj bratić, zreli tinejdžer se razneži. Ja nikad nisam pisao Deda Mrazu (ko ga šiša, ko da bi ti odgovorio), gotovo se rastuži. Kad sam bio mali, nisam ni verovao. Majka mi, razočarano reče, odmah razbila iluziju (okrutna žena): Deda Mraz ne postoji! Od tog trenutka bio je svestan da mu poklone kupuju roditelji (pa dokle taj Deda da prisvaja tuđe zasluge i stiče slavu na tuđim novčanicama). Ma možda je tako i bolje, rekoh, lakše ti da se kroz život krećeš (znaš da ništa ne pada s neba, pa ni kroz odžak ne uleće).
Jednom je, kaže, tata uzeo da piše, ne bi li sinčić video kako se to skromno naručuje. I poručio je Deda Mrazu da želi jednu plavušu (odrastao čovek, nije alav, pa da naručuje osamdeset pet lego kockica: jednu plavušu i zadovoljan je) i dva kila jagnjetine (pa jašta, da se zadovolje osnovne potrebe: nešto da se pojede i nešto da se... ništa). Vala bi dobro omastio brke i prste (svoje valjda) polizao. Al' kako je Deda mogao u džak strpati razgolićenu ženu (pretpostavljam da je takva, iako se
taj podatak nigde ne navodi  -- muškarci vole kad su žene gole)? Em one duge noge (pa jašta, uvek takve zamišljaju, a Deda Mraz pakuje šta mu se kaže), kako da je složi (ako je, daleko bilo, ne tranžira), em žena, razodevena, da navuče prehladu ili neki virus da zakači po zimi ili da je ubije promaja kad se irvasi nebom ko vihor razlete (što on da je nosi na duši). Uostalom, šta ako ga dočeka domaćica s varjačom u ruci? Džaba ti bilo, bolje da se pravi kako se pismo zaturilo. Deci je, uprkos nezajažljivosti, lakše udovoljiti.
Na zidu moje sobe visi jedan Deda Mraz koji se plazi (kad ga povučete za kanapče, postavljeno na nezgodno mesto -- ne znam ko ne bi obesio jezik). I taj mi je nekako najdraži: u paketu sreće nema, sam je traži!

уторак, 27. децембар 2016.

Ako ćeš (a hoćeš, znam) grane okititi raznobojnim i neskladnim lampicama, ič ne mareči za simetriju, bolje da se na drvo nisi ni pentrao. ;)

субота, 24. децембар 2016.

Lepo je, valjda (patetična novogodišnja priča o ljubavi koje nema)

Мnogo su me nervirali novogodišnji ukrasi na ulicama u novembru. Nerviralo me što me teraju da već tad mislim na Novu godinu. Kad mislim na Novu godinu, ja mislim na tebe, a tebe nema. Ili te nema za mene, a to opet znači da ne postojiš, jer šta mene briga ako postojiš, a nisi za mene rođen. 
Onda su me (u decembru koliko i u novembru) nervirali i okićeni izlozi. Sve one crvene kugle, zelene girlande, ukrasne kutije, činije s irvasima... Stanem kraj izloga, zurim čežnjivo... Ah, što bih ja to volela. I uvek pomislim na vatru (u kaminu ili smederevcu, divne su mi obe verzije), uvek pomislim na bliskost, na nežnost (kako treba da bude), na prazninu, na samoću (kako jeste)... 
Odvraćam pogled od ljudi što zagrljeni i zaljubljeni šetaju gradom. Nerviraju me jer svi imaju nekog, nekog što ih od besmisla brani. A ja sama lutam (ko svako ko se na životnom putu izgubi) okićenim gradom (kad je grad okićen, tuga ti teže na leđa naleže)...
Idem bez cilja (tako samotnicima prija), pa opet zastanem, gledam u izloge i smešim se setno... Baš takve bih tacne na starinski drveni sto stavila, načinila bih ikebanu sa zelenom svećom, prigušila bih svetlo... Okitila bih jelku, veeliku, najveću, do plafona... pa bismo se okupili oko nje. Prevrtali bismo se po podu i smejali grohotom... On bi uvis bacao i u čvrste ruke dočekivao naše čedo (pametno na tatu i lepo na mamu, a može i obrnuto)... Posle bismo jeli tortu koju sam ja napravila, sečenu onako kao u časopisu, u vidu veelikog trougla (ja bih sigurno pojela dva) i s nekim voćnim prelivom (na zelenim tacnama).
Večeras sam okitila jelku, malu, maleeckuu. I sad svetluca u tami moje sobe i moje duše (u koju se ti sitni svetlosni zraci zarivaju kao iglice). Možda više i nije važno što te nema (i da te ima, kasno je, ne možeš da stigneš). Svejedno, uvek pomislim na tebe kad zamiriše sneg, kad vatra zapucketa i kad trepti jelka... Setim te se kad, glave zagnjurene u ramena, gledam novogodišnje ulične ukrase i trpam dublje u džepove ruke koje su promrzle, uprkos rukavicama, i koje nema ko da zgreje. 

Najviše mi nedostaješ kad u izlozima spazim posuđe s novogodišnjim, mahom crvenim, motivima. Prokleti irvasi uvek sećaju na Novu godinu, a Nova godina uvek vidljivijom i bolnijom čini samoću. Onda bi se trebalo zavući pod karirano (crveno-zeleno) ćebe, navući tople vunene čarape i (u šoljama sa sneškom i jelkama, s pahuljicama i lampionima, sa sovama i sankama...) ispijati toplu čokoladu u toplom zagrljaju. Možda bismo pili kuvano vino i jeli neke kolačiće s cimetom, vanilice s orasima... Zavukla bih stopala u tvoje krilo, a ti bi ih mazio. Golicala bih te, i ti bi mi jače uzvraćao. Smejala bih se, i ti bi se smejao.  
Posle bi uz mene zaspao. A ja bih ostala budna, još dugo, i gledala te kako spavaš. Verovatno bih ti ljubila očne kapke (one unutarnje uglove, uz koje bih ti usnama zahvatala i koren nosa). Onda bi i mene ophrvao san, pa bih ti glavu spustila na grudi, znajući da sam tu zaštićena od svake nevolje... 
Ujutru bih se lagano išunjala iz kreveta (da spremim doručak), a ti bi se trgnuo i naredio: dolazi ovamo smesta (rano je i još nisi gladan... ili jesi; volim kad lupiš šakom o krevet) ... Osmehnula bih se, priklonila lice tvom i... spustila roletnu na priču.
Tako je lepo kad imaš nekog da te voli i da ga voliš (svim danima, a ne samo kad je praznik). Lepo je, valjda.

S kolačem je isto kao i s oružjem: imaš li ga u kući, doći ćeš u iskušenje da ga upotrebiš...
U po noći? U po noći. Za samoubistvo? Za samoubistvo. I ako si oprao zube? Neka si, opraćeš opet. ;)

Mašo, ne budi žaba

Znate onu priču o tegli i žabi? Našavši se u zatvorenoj tegli žaba je skakala koliko joj je prostor dozvoljavao (tj. dok ne lupi glavom o poklopac). Kad je, posle nekog vremena tegla otvorena, ona je nastavila da skače jednako visoko, tj. nikako nije prelazila dotadašnju visinu (iako je imala mogućnost da je premaši; i ne samo to, mogla je i teglu da napusti i uputi se kud joj volja). Ako ti neko stalno uskraćuje slobodu i verbalno ti podseca krila: ne možeš to, ni više ni bolje, ne smeš tamo, nisi za to sposoban... žrtva (da, žrtva) najposle u to i poveruje, te tuđe podle stavove prihvati kao vlastite ograničene mogućnosti.
U našoj ulici već danima je put razrovan, radi se novi vodovod. Veći deo dana je stoga saobraćaj zatvoren. I jedne večeri kad se uputismo na koncert, ja povukoh Mašu nasred puta. Ma dođi ovamo, rekoh, ceo put je naš, da iskoristimo priliku. Nee, cimala se i opirala Maša, neću. Bežala je u kraj iako joj beše jasno da nijedno vozilo neće preći onu gomilu zemlje na drumu, kraj koje smo se i mi provukle.
Šta ti je navika (i kako su nam, od malih nogu, duboko i trajno usađena civilizacijska, ne samo saobraćajna, pravila). Džaba su nam otvorili teglu, kad ne smemo da skočimo preko njenog oboda.




среда, 21. децембар 2016.

Ništa me (možda ipak da kažem -- u ovom trenutku) tako ne nervira kao slinav nos, moj vlastiti, razume se (tuđi me se slabo tiču, sem kad ja moram da ih brišem).

Slušaj, ženo

Nakon što su uživale u zajedničkoj kafici, ona odveze prijateljicu kući. I idući potom u rikverc, kaže, stvarno nije gledala, nije obratila pažnju na retrovizor niti se osvrtala unazad. Zamalo da je rokne neki auto, imala je više sreće nego pameti, to sve ona meni govori.
Ali čim se vratila, sve je ispričala i mužu, da s njim valjda podeli pretrpljeni strah i možda očekujući koju reč utehe (mada ne verujem, to je jedna samostalna i stamena žena). A muž je oštro opomenu, predočivši joj određene moguće posledice njene nesmotrenosti u saobraćaju. 
SLUŠAJ, ŽENO, reče, nemoj da mi praviš pizdarije; em nisi osigurana, em ja u ovim godinama drugu ženetinu (augmentativom se on od sentimentalnosti brani) ne mogu da tražim (nit je lako ma kakvu valjanu, a pogotovo ovakvu, naći, nit se čoveku mili opet se, u poodmaklim godinama, petljati oko toga). U takvim situacijama, naknadno je prokomentarisala sestra, muž nam je na prvom mestu (uvek, zato i ne misle kud voze). Jašta, lepo je gledam kako vozi u rikverc, za dlaku izbegne sudar, pa joj duši odlakne: zamalo da mi muž ostane udovac (zar da sam kuva, pere, pegla...?).
Ili da je do sudara, ne daj bože, došlo (ali bez kobnih posledica prošlo)? Pa je izneli iz auta, daju joj kocke šećera (samo vruska u ustima) i ispija čaše vode,  krv lipti s čela (kojim bi, ne daj bože, zveknula o volan), a ona nikako da se povrati od šoka: jao, zamalo da mi muž ostane bez žene (i bude prinuđen na novu ženidbu; još ako bude neka mlada i lepa... ma ni najgorem dušmaninu da ne poželiš)!
Žene, pažljivo vozite, ne izazivajte đavola i ne zagorčavajte muževima život (svojom smrću, pu-pu).
 :

Nokti su uvek pri ruci

Tinejdžerka se uzvrtela po kući u potrazi za nekim grickalicama. A grickalica ni za zub, nema, ko pred crkvom, kaže se (mada meni to poređenje nije baš jasno). Nema u činijama, nema u fiokama, nema u kuhinjskim delovima, NEMA.
Kako ništa nema da se gricka, gotovo ljutito upita majku. Nije tata kupio, odgovori majka mirno (šta joj teško, kad se njoj ne gricka). A otac, čuvši iz sobe da se sva krivica svaljuje na njegova leđa, zaurla: kako, bre, nema ništa za grickanje; pa vidi, ženo, koliki su im nokti, neka grickaju! Još kad su oni veštački, primeti kasnije majka, ima grickalica za par dan.
Eto, ima roditelja koji za sve dečje probleme očas nađu rešenje (a neka im kućni budžet štede, pa i deca sita i pare na broju... fali možda samo koji nokat).

уторак, 20. децембар 2016.

Ciča zima i ispušena muštikla

Mraz bejaše zube iskezio, pa sam se i ja naoružala: navukla toplu kapu i zamotala se u šal. Ali kad takva uđem u kakvu kancelariju (nevolja te nagna), tamo ko u amamu (službenici mogu komotno da šetaju u donjem vešu), pa me gledaju ko u čudu.
Stariji kolega
moje drugarice (po pričama, negdašnji lokalni plejboj, da ne kažem seoska švalerčina) upita šta sam se smrzla (u stvari misli: natrontala... da se ne smrznem). Pa hladno je (sasvim jednostavan i konkretan odgovor za meni nepoznat broj stepeni ispod nule). Ma gde tako mlada (da se smrznem; il' se sprda ili mi laska)... primeti kroz osmeh, sve me ispod oka gledajući (s uzaludnom nadom da ću mu pogled uzvratiti). Hah, i ja se (kiselo, zbog njegove drskosti da mi se tako prisno obrati) nasmejah (malo zbog zablude da je mladost imuna na hladnoću, malo zbog zablude o mojoj mladosti). Ko rosa u podne, drugarica ispisnica me otvoreno raskrinka (ne da da se mlada pravim). Aj dobro (nije mi zapelo).
Nađi nekog da te greje
(ko da on zna imam li već takvo grejno telo ili ne; i ko da bi mi to pomoglo, da nije jorgana i TA peći), nikako da se okane onaj i misli da je duhovita bajata fora kojom je zimi muvao devojke pre tri-četiri decenije. Ništa vi ne brinite, rekoh tupim glasom i ne gledajući ga, što je, nedvosmisleno, trebalo da prenese poruku između redova, tj, između tih nekoliko, upadljivo učtivih, reči: gledajte svoja posla, previše ste sebi dopustili, ja vam takve pošalice ne volim (a i kad se šalim, biram s kim). Znam ja (odlično) šta on meni kazuje i na koju furunu misli. Mada, to što misli da je furuna, puka je muštikla, ispušena. 
Ja se sekiram, nastavi čovek da mi ide na živce (dok misli da mi se udvara i da bih ja to dopustila). Nemojte, odbrusih, imate i drugih (prečih) briga. Znam (nažalost) ja šta on misli. Ali o tome može samo da sanja. U stvari, bolje mu je da i ne pomisli (ja mu svakako ne dajem povoda) i da se drži na distanci, da ne kažem podalje (a brigu o mom ličnom izvoru toplotne energije meni prepusti)... A sanja li, nek mu bude noćna mora.

Ipak obožavam

Nekoliko se dece igralo na podu dečje sobe. Ja uzeh iz ormara jednu od novih slikovnica, kako bih je pročitala Maši (ume ona i sama, ali što da gore ruke kad ima mašice; uostalom, u spavaćoj sobi leži bolesna). Valjda sam to i glasno izgovorila.
Čuvši da ću čitati, Andrija (očito ne toliko zaokupljen igrom) upita šta. Kako se mali Findus izgubio, rekoh. Ja to obožavam, dodade Andrija. Stvarno, iznenadih se. I taman htedoh da ga upitam ko mu je (svaka mu čast) čitao (priče o Findusu i njegovom gazdi Petsonu jako su kvalitetne; pisao ih je isti čovek koji ih je i ilustrovao, takođe predivno). 
No Andrija nastavi (ne prestajući da se igra nekim figurama) : nisam nikad čuo... ali siguran sam da je dobra. Valjda dete ima bezrezervno poverenje u moj književni ukus.

понедељак, 19. децембар 2016.

Ceo svet protiv mene (i ja protiv njega)

Neki misle da kvantitet garantuje kvalitet. Omiljeni argument moje majke je: ceo svet radi (jede) to, misli tako (i u propast srlja)... samo ti se praviš (mnogo) pametna, samo ti nešto izmišljaš, samo ti nećeš (kud sviTurci)...
Budući da je na jednoj strani ceo svet, a na drugoj samo ja, valjda se očekuje da smesta priznam poraz i priklonim se većini. A ja neću, ni mrtva. ;)

недеља, 18. децембар 2016.

Štednja vode

Za domaći Maša je morala da iz časopisa iskroji neki članak o štednji vode. Ja ne znam ko smišlja te nastavne programe ili učiteljica ovo sama izvoljeva. Pa gde sad da nađem časopis (kad ljudi sve manje čitaju, a naročito kupuju, i dnevu štampu čak; kad im se čita, nađu na netu i ni pare ne košta).
Ako i nađe sestra časopis, takav članak sigurno neće (ništa u Storiju o štednji vode nema; to nit koga zanima nit se o tom piše). Možda bude koja reč o tome kako je neko nekog polio čašom vode ili o starleti što se u bazenu, moru brčka (kad uđe u đakuzi, ona se i naguzi).
A šta zna starleta kol'ko voda vredi i da svak na svetu treba da prištedi.

Kokicama protiv folklornih igara (kad im vreme nije)

Maša je juče nastupala u pauzi između dve fudbalske utakmice. Dok ju je šminkala, starija rođaka, koja takođe igra u folkloru, pomenu kako su njih (iz prvog, i valjanog, ansambla) prošle godine gađali kokicama. Niko (sem nas, ponosnih rođaka, kojima sitna dečica igraju) ne dolazi da gleda folkloraše i onda ih nervira da čekaju da se lopta ponovo zakotrlja po parketu (nemaju navijači razumevanja i interesovanja za umetnost).
Ju, šta ćemo da radimo ako i nas budu gađali, upita Maša. /Pa šta ćete, otvorite usta u pravom trenutku i pazite da se ne zagrcnete./
A sinoć, kad je sve (bez incidenta, pa i jestivog) prošlo, laknu joj: nisu nas gađali kokicama! I da jesu, Mašo, znaš ti kakvo sve naoružanje može da koristi nezadovoljna publika: paradajz, jaja, pa i flaše... Uvek može da bude gore (i gnjecavije, ubojitije...).

Šalji, da ne bude belaja



Znate one cirkluarne poruke koje dobijamo pred Novu godinu i Božić obično? One što od nas zahtevaju da ih prosledimo dalje, čime ćemo sebi obezbediti sreću, ljubav i napredak. A, ako se usudimo da prekinemo krug (što ja redovno činim), proriču nam tešku i dugotrajnu nesreću.
I da nisu tako zloslutne (i "osvetoljubive"), iritiraju me jer su glupe (a ja nisam praznoverna i cenim svoje vreme, kojeg dosta nemam ni za ono što volim).

Obično počinju ovako: ovo je 7 pahuljica, 7 irvasovskih guzica i sl.
Znate kako sam ih se rešila?
Smislila sam i sama jednu poruku, kadru da se uhvati u koštac s ovima (i pobedi).

.i. .i. .i. .i. .i.
Ovo je pet polnih organa, brzo ih pošalji na pet raznih strana. Ne pošalješ li, ti, jadna žena, gadno ćeš, vala, biti j.b.na.
Šaaalim se, ne oklevaj, nisi te sreće; ne pošalješ li, nijedan te više j.b.t. neće. Poruku dalje pošalji smesta, da rešiš se ovog teškog prokletstva.

I upalilo je. One što su mi slale, smejale su se, ali i odustale (a verovatno i dalje prosledile, da ne bude belaja). ;)

Decembarski osvrt na (utovljenog) Deda Mraza

Danas sam rasklopila malenu jelkicu (nek bude spremna, kad rešim da je okitim). Veruješ li ti u Deda Mraza, uptia me Maša. Ma šta da verujem kad mi nikad ništa ne donese. Ja verujem (razumljivo, donosi ti poklona kao da si trostruka u najmanju ruku). Pre nisam verovala, dodade. Pa pojasni: prvo sam verovala, pa posle nisam, pa sam opet verovala, pa nisam (raste, pa se koleba)... i sad verujem (ko bajagi; vidim ja da ta mala odavno sve zna, ali joj se isplati da ćuti).
Mojim sestrićima deda Mraz donosi pakete na dva mesta: u njihovu rođenu kuću i u rodnu kuću njihovih majki. Eto, neka deca imaju baš sreće. 

Ja bih volela da mi donese lego kocke, reče Maša. Kako ga nikad nisam videla, pitala se. Možda zato što je brz (znači da ga još nije strefila reuma, ima sreće), rekoh. Ili oprezan (ne dolazi dok svi ne utonu u san). 
A da nije to bio neki komšija što zvoni (na ulazna vrata, pa pobegne), kroz smešak (onaj što prozire tajnu ili sluti, samo još neće da nam kvari zabludu) upita Maša. Ma ne verujem (što bi komšija drešio svoju kesu za moje sestriće?). Onda smo se prisećale kako su ona i Mia pre nekoliko godina pisale (tj. diktirale, ja sam pisala) pismo Deda Mrazu i kako im je on odgovorio (poštansko sanduče za obe strane bilo je pod mojom jelkom). Čak sam našla prekucana ta pisma i pročitala joj sva tri (Deda Mraz je baš bio duhovit, a Maša se prisetila nekih delova i konačno shvatila da piroške koje je pominjao i od kojih se utovio, usled čega je imao ozbiljnih poslovnih problema -- zaglavljivao se u odžacima, nije pravila njena nego njegova baba).
Da nisi ti to pisala, pogleda me ispitujući i smešeći se. Zašto misliš, nisam uspela da se uzdržim od gotovo gromoglasnog smeha. Zato što ti lepo pišeš sastave, reče ona. To ne znači da i Deda nije literarno nadaren. Ja mislim da Deda Mraz ima crvenu kosu, i dalje me, ispitujući i smešeći se, iskušavala. Gotovo se zacenih od smeha. Mudra mala, što istinu ne istura na (zubato) sunce (a sve zna, samo se i dalje pravi).

Učtivost pre svega

Vodu ona zove majčinim imenom. Otuda verovatno što su joj obe jednako potrebne. 
Nekad je mogla samo da kmekeće i uvija se dok negde ne spazi flašicu, pa se baci na nju, trenutak pre no što dehidrira. Šta ćeš, mnogo dece što se oko nogu vrzu, mnogo obaveza, pa dok se ti setiš da su žedni...
Možda sećajući se tog ranijeg (retkog, doduše) negativnog iskustva, Staša za svaku šoljicu, čašu, flašu vode obavezno ljubazno zahvali: faavaa. Ma koliko da je žedna,
ma koliko da je pospana i nervozna, u po dana, u po noći, nikad ne zaboravi: favaa!  
Nedavno je usred noći silno ožednela i kad joj majka pruži flašicu, ona, gotovo spavajući, pre no što žudno strpa flašicu u usta, prozbori: faava. 
I da je, ne daj bože, slučaj zaturi u nekoj pustinji, pa da nakon tri dana tumaranja bauljajući nabasa na neku šaku vode, najpre bi prošaptala: faavaa. 
Šta ti je učtivost, od malih nogu temeljno usvajena.

субота, 17. децембар 2016.

Fudbal bez piva

Više puta mi smo morali da napustimo mesto na tribinama. Ignjat je hteo i kod mame, i kod Maše, i po kokice, i po vodu... Čak je jednom tražio i pivo. Pivo, iznenadih se tobože, pa da li ti smeš da piješ pivo, i nema ga ovde... Ali on navalio: pivo pa pivo! Ne smeš pivo, ti si mali, moramo tatu da pitamo. Ako moramo -- moramo, ne protivi se. I odmah odozdo (gde smo celoj sali bili na vidiku) povika: mozee pivoo? Samo su ga oni u prvim redovima, pretpostavljam, razumeli (pa su se smejuljili ili se čudom čudili -- kolicko dete, a već zavisnik od alkohola). Mozee (gle, već zapliće jezikom, sigurno je neko i kod kuće eksirao) pivoo, upita opet on, pa i ja ponovih (glasnije i jasnije), da roditelji razumeju (pa da blagoslove ili zabrane).
Ne znam šta ga spopalo, inače ne konzumira alkohol, nije ni upeklo sunce, nije ceo dan plastio seno... Ali, eto, hoće (sad e setih: pa možda je samo oca nudio).
Konačno ga otac poveo do improvizovane prodavnice. Oće ti pivo, pitao je Ignjat velikog brata. Daa, hoće. Dok ga je tata odnosio, preko tatinog ramena, Igi se  s nama domunđavao i mrdao prstima, računao koliko piva treba da nabavi. T'i piva!
Tata ga, međutim, ne znam kako, obrlatio da mesto piva kupi sok. U stvari znam: piva nije bilo u ponudi, samo bezalkoholna pića. Verujem da je još mnogima u publici bilo krivo: kakva je to fudbalska utakmica, kad ne učestvuje pivo!

O fudbalu, navijačima i pundravcima

Fudbalska utakmica mogla bi se bez problema uporediti s Kosovskim (ili ma kojim epskim) bojem. Mislim: ako ste posmatrač, na tribinama, a ne drži vas mesto i osmelite se da ustanete, kad ne treba, može začas da odleti glava.
Deci vazda nešto treba (a i meni, moram priznati, ko da su se pundraći na nezgodno mesto ušunjali). Desi li se da napolje krenete u dramatičnom momentu, neki navijači neće oklevati glavu da vam odrube. I kad mi pođosmo, nije bilo baš najzgodnije.
A svaki trenutak je pogrešan jer ona lopta leti ko luda: sad je ovde, sad je na drugom kraju terena (a tako i igrači, samo trupću po onom parketu). Samo u mreži nikako, mislili su posmatrači i nervirali se zbog toga. A lopta kao da je bila naumila da potrefi metu baš onda kad se mi digosmo. Da l' me to zet, kad mu zaklonih vidik, tresnuo po zadnjici ili mi se učinilo (a možda je i slučajno bilo)? Dobro da me nije šiknuo s tribina (valjda se uzdržao zbog deteta koje sam mu u naručju držala). Poskočiše navijači iz gornjih redova, dobaciše, s obe moje strane, nešto fudbalerima. Propeše se da vide preko naših ramena, lopta baš tad prođe udesno, pa i oni glave izviše u istom smeru, lopta se smesta vrati nazad, a oni glave i poglede za njom, pokušavajući da izvrdaju moje bokove (a nije to šaka jada -- pozamašno, teren zaklonilo)...
Izviruju muškarci, skočio i adrenalin i pritisak, verovatno nam u sebi psuju i majke i sestre, komšinice, snajke, i njihove majke... sve po spisku i sve žensko redom, a ako zafali, i na muške pređu (bar ih niko neće moći optužiti za diskriminaciju: kod verbalnog seksa oni nisu izbirljivi).
Uzgred, nikad nisam razumela fudbal (kao što ne poznajem uopšte ni druge sportove). To samo ona lopta ide od jednog do drugog, nešto se koškaju, prevrću, psuju... I nikad me to nije zanimalo (išla sam da gledam nastup sestričine i folklore igre u vreme pauze). Zagledam se tako (i odlutam u mislima), pa nakon nekoliko minuta shvatim da je i lopta ko zna kad i neznano kuda odlutala (a meni pogled na mestu ostao). A i kad je gledam, ko da znam šta se dešava.

Svoje daću, tuđe uzimaću

Kakav bi to turnir u malom fudbalu bio, kad se na tribinama ne bi jele i prosipale kokice (zbog ovog drugog, tetkice će pole pasti na nos i sočno nam spominjati familiju)?
Staša i inače ne pada u slaboješne (naprotiv, ne može je čovek od astala odvratiti). Na kokice navalila tako da ostali jedva stigoše da koji put zavuku ruku u kesicu. Isprva je starijoj sestri sedela u krilu, a onda, da razbije monotoniju (koju deca, inače, preziru), sede na sedište pored nje. I zavuče odmah ruku u (najbližu) kesu s kokicama... Devojčice koje su do nje sedele zbunjeno je pogledaše. Ali Staša se ne zbuni, zavuče ruku opet i izvadi punu šaku. Računa da i njima malo pripomogne. Staša, prekorih je oštro. Ali ona ni pet para ne dade (uostalom, gde da ih nađe, kad se ti novčići ne kuju odavno). Samo se osvrte uokolo, valjda da vidi ima li još gde ičeg zanimljivog da se pregrize (dobrovoljac je i nije joj teško). Deca verovatno prigrliše svoje kese  s čipsevima i smokijima, svoje kikirikije i semenke (pa i sokove skloniše iz vidokruga (što je sigurno -- sigurno je).
Pošto je (da nam ne bruka familiju otimajući tuđe) uzeh u naručje, devojčice vidno odahnuše (u kesi je još bilo prilično kokica; nezgodna susedica, da ne beše zaustavljena, začas bi sve potamanila).
Kad birate mesto na tribinama, gledajte da sednete kraj uzdržanih i mrljavih, eventualno još bezubih, klinaca.

петак, 16. децембар 2016.

Alave, a lude se prave (digresija o svinjama pride)

Iz sobe do majčinog uha dopre ćerkino nezadovoljstvo poslovnim saradnicima: hranim vas svakog dana, a vi nećete da nosite jaja! /A ne može tako: oko za oko, zub za zub, jaja za pšenicu!/
Čula majka tu pridiku, pa joj ne bi jasno. Ćerka ne zna ni gde su kokošja gnjezda (često skrivena u kamari slame, u stogu sena, u čardaku ni na nebu ni na zemlji -- neviđeno su lukava ta pernata stvorenja), a kamoli da evidentira njihove svakodnevne prinose. I šta su joj sad zapela jaja, da li je htela da jede, a zafalilo, upita se.
Uđe u sobu, kad ćerka sedi za kompjuterom: kako ona prstem tipka, tako kokoške valjda zrna kljuckaju. I ćorava koka ubode koje zrno, a nekmoli ove virtuelne. Štaviše, načisto su alave: jedu ko provaljene... a jaja ni od korova (alave, a lude se prave). Pa nećemo tako! Zrna žitarica kaplju, a one ustežu... proizvodnu traku. Možda bi valjalo da dospe malo premiksa ("za pospešivanje nosivosti"; tako je moja baba nekad, sećam se), našalih se. Zimsko je doba, i kokoškama manjkaju vitamini.

Majka je, kad se već zatekla pred farmom (ni sanjala nije da je ćerka vrsna farmerka), imala prilike da se divi čitavom domaćinstvu. Pa ona ima i krave i ovce, i svinje... i sve to debelo, zapreglo, dobro uhranjeno. (I posle kažu da mladi neće da se bave počjoprivredom!) Namiri ih uveče, pa mirno spava. (Za to vreme svinje se šćućure u neko virtuelo ćoše, moleći se, groktavo, nekom virtuelnom (ima li drukčeg?) bogu da od njih skoro ne bude virtuelna slanina (a primiču se za njih opasni dani: ko preživi pričaće, mislim groktaće).)
Nema za nas zime dokle god je virtuelno preduzimljive omladine.

Piša koje nema

Nošu Staša uglavnom uzima kad brat poželi da piški. Tek što neko vikne: noša, Staša je već odjurila do kupatila, vratila se i baca nošu pred Ignjata. Situacija je hitna i zahteva da se brzo reaguje. 
Sinoć se Staši, kad već brat za to ne beše raspoložen, prohtelo da na nošu sama sedne. Piškiš, pitasmo je (otprilike hiljadu petsto šezdeset osam puta). Daa, ponosno se smejuljila, tobože udubljena u posao. Međutim, ništa od toga ne bi. Iako smo svi vikali: ššššššššššš... 
Mala još ne zna ni kako se to radi. Sedne, pa uporno gura ruke među noge, da joj izvan noše ne ostane piša... koju nema. Videla da tako brat radi. A on je stariji, valjda on zna. Kad  brat sedne na nošu, svi poviču: gurni pišu, gurni pišu (unutra; nekoliko puta, kad je to zaboravio, bilo je belaja)!
Što sad njoj govore da nema šta da gura (sve je već tamo gde treba da bude i nema opasnosti od poplave)? Ako nema pišu u nošu da stavi, može bar da se pravi.



Ponovo radi internet

Prekjuče smo prijavili da mi internet ne funkcioniše. Onda sam, donekle umirena, izjutra otišla u biblioteku. I taman se udubila u čitanje, a sestra mi (nema dušmanina dok ti ga ne rodi majka) posla telegramsku poruku: nema ništa od interneta, tek posle Nove godine, veliki kvar.
Nisam baš tako naivna, znam da to ne može biti toliko komplikovano (pa nisam ja neki predajnik, ma kakav bitan i krupan faktor), a znam i da se takve stvari ne bi smele toliko odlagati. I nisam luda da (uglavnom redovno ili s maleckim zakašnjenjem) plaćam, a da nemam. Ipak, ne beše mi svejedno dok čitah te zloslutne reči. I dodade (da me povrh svega najedi): spremi se na još neprospavanih noći (prve sam se noći mučila do tri).
Ma ne dao bog da je tako nešto istina, letele bi glave u Telekomu. Da još koji dan provedem bez interenta? Ne bi to na dobro izašlo, znali su oni, i čim je osvanuo dan -- poslali majstora. A majstor zamenio ruter. Ah, kakav mi se osmeh razlio licem i kakva stenčuga pala sa srca
, kad to čuh. Ponovo radi interneeet! 
Nestanak interneta u mom slučaju izuzetno loše utiče na stočarstvo (preciznije, izaziva osipanje stada), a sad su mi opet sve koze na broju. 

четвртак, 15. децембар 2016.

Molila bih tradicionalne muškarce, što uporno neguju tradiciju pećinskih predaka, pa još brižljivo uzgajaju dlake na prsima (na druge delove nećemo da mislimo), da, iz obzira prema zdravlju nedužnih prolaznica izbegavaju nošenje džempera s V izrazom (čak i onim plitkim, ako su im dlake do grla). Ili, baš ako morate, nosite i šal.
Ne znam kako vi reagujete kad sneg (ma koliko mali) padne, ali meni se odmah digne raspoloženje. ;)

среда, 14. децембар 2016.

Cupkanje uz uvrede

Večeras (a i bilo kog dana) Maša piše domaći, a Staša svaki čas ulazi u sobu, obleće oko nje i ometa je (šta joj teško). Koristeći trenutak Mašine nepažnje, uspela je da dograbi olovku i ižvrljeka koji put po svesci za srpski.
Maša se rasrdila i osula verbalnu paljbu: glupaačoo, glpaačoo... A "glupača" samo tren stala pa gleda, a onda, smešeći se, poče da cupka.
Kad i onaj koji vređa i uvređeni imaju smisla za ritam, nesporazum se lako izgladi.

Kraljevstvo za internet


Juče se to desilo, sasvim iznenada. Deca su gledala Pepu krmaču, pa smo nekim poslom trknuli u kuhinju. Tamo smo se nečim zaokupili, a kad se ja vratih u sobu, imala sam šta i da vidim. NEMA INTERNETA!
Boki je sve pregledao, svi kablovi su OK. Sumnja je pala na ruter: kao da se zašašavio, Boki kaže.
I šta ću, morala sam da se pomirim: nema i ne zna se kad će biti. A valja spavati (kao deci uspavanka meni je vršljanje po netu).
Sreća te su šifre za net u selu javna tajna. Ako ne znam ja, možda zna Boki. I tako, probam da se ubacim na Bokijev net -- ne može. Ali imam i jedan bliži. Približi laptop prozoru, reče Boki. I, nekim čudom, uspem da se konektujem, ali tek za neko vreme. Kad se vratih s tuširanja, neta više nije bilo, i džaba sam pokušavala da ga povratim.
Teška srca ugasih laptop i zagnjurih se u jastuke, ali strašne muke su me tek čekale. Dva sata tumbanja po krevetu i sat čitanja, dok mi se san smilovao. Da se bar ranije latih knjige, nego sve čekam: sad će, sad će...
Ne patim samo ja, nego i moji sesrići. Danas je Igi pitao Bokija: e može(š) (da) pop'avi(š) t'aktor Toom? Ne može, ništa ne može, i poljoprivreda će da trpi.
Večeras smo kvar prijavili. Bolje bi bilo da što pre nešto preduzmu. Ja duže od još jedne noći ne mogu izdržati. Zar da me nose na duši?!

P.S. Jole, daj taj ruter malo bliže (slab mi domet)! A hvala ti i za ovoliko! ;)
Još da se (i ja) slikam u onom zlatnom kavezu na početku Kneza, pa nek umrem ;)

уторак, 13. децембар 2016.

Još ne bejah baš budna (a budila se dva put ovog dana: jednom da odlučim da neću da ustajem, pa da se vratim u krevet, drugi put da preuzmem od poštara pošiljku -- podsetnik da dugujemo popu popovo, bogu božje, a državi -- par hiljada), ali, nažalost, već svesna zvukova u kući.
Vrata na sobi škripnuše i majka mi se obrati: a što ti spavaš? /Beše između dva i pola tri, što je budilo njenu podozrivost. U ovo vreme ja već uveliko bijem bitku sa životom./ Zato što mi se spava, recimo (i što svakog dana sebi uskratim koji sat sna, pa došlo vreme za naplatu).
Boli li te nešto? Boli, jašta da boli (duša)... ali ti to ne lečiš, a sva je prilika i da nigde nema leka.

Криве су, па шта

"Још једна звезда која обожава моду и високе потпетице, али њој не стоје баш најбоље. Проблем Саре Џесике Паркер нису чукљеви, већ вене. Јако изражене и плаве вене нису баш пријатан призор, па би Сара можда требало да размисли о неком другом моделу ципела."
Кад год прочитам овако нешто, не могу да верујем. Ко се толико дрзне да одређује шта неко сме, а шта не сме, шта му стоји, а шта не? Па добро, нисмо сви рођени згодни. И ајд то, него сметају и вене, и стрије, и целулит... свега тога човек мора да се стиди и све да прикрива.
Али зашто, шта мене брига шта други мисле? Ја, рецимо, имам криве ноге. У детињству ми то беше симпатично (не знам зашто) и говорила сам мајци, с осмехом: гледај, имам ноге као ти! Тек касније сам схватила зашто ме она ућуткивала. Није ми драго што имам такве ноге, није. Али сам их одавно прихватила. Моје су, немам друге, нећу друге стећи до краја живота и зар због тога никад да не обучем кратку сукњу?
Сем тога, увек као мото истичем речи своје бабе: нећу да се удајем (
додуше, моја баба је тад имала осамдесетак година)... па да страхујем како ћу просце одагнати (уосталом, тај (не)срећник би морао то једном да открије, па зар да ме одбаци као фалш?).
Нека хвала: што је у радњи, то је и у излогу. Па ко воли, нек изволи... Стоп, где сте полетели, може бити само Један.

Филм о баби што кашље и кркља

Прошле године смо на Фестивалу ауторског филма заједно гледале Голуба. Ко за инат, потрефило се да је филм без много смисла. Ове године моја другарица је стрепела да ће опет изабрати погрешно. Не брини, рекла сам, не може да буде лоше, из свега се нешто добро извуче: седећемо једна крај друге, ћаскаћемо... Унутра ће бити топло и угодно. 
И чим се на платну појавило дрво кроз које ветар тутњи десет минута, видела сам одмах колико је сати. Да је дрво постојало минут-два, па и да мислиш да има неко симболично значење. Овако, овај документарац ауторке о њеној мајци био је смртно досадан. Па ја да снимим филм о својој мајци и себи, како нас две вадимо очи, то би био хит. Моја баба нешто да говори, каже моја другарица, сто пута би било заниљивије и садржајније. Па јесте, било која баба. А ова, бре, само кркља и кашље.
И да јој ћерка сниматељка у једном моменту не паде с табуреа, и да се после не појави нека тамнопута комшиница, налик на неке наше (знатижељне), филм би био апсолутни промашај. Комшиница пита за прошлост мајчину, ова говори о томе како је Јеврејка, о боравку у логору. А комшинка се једнако блентаво смеши: ахааа, ахааа... Бар сам се насмејала. Пола људи из сале изашло је до пола филма. Најупорнији су остали. Уз све нас, и једно мало бело куче.
Онда је моју сапутницу (или сапатницу) пред тоалетом салетела нека баба. Док сам била тамо где и цар иде пешке, лепо сам је чула како хвали: филм је изузеетан! Само публика у Србији није спремна за тако нешто. За то ипак треба бити мало начитан и, ако смем да кажем, мало образованији. Ја сам филолог (клањамо се до пода)... Иди баба у к... до зла бога. 

Како сам изашла из ве-цеа, зурила сам само у чесму, перући руке. После ме другарица критиковала: како глумим ону Милицу из народне лирске поезије (небитно што има дуге трепавице, него смерна, па све преда се гледа... и комуникацију с начитаним бабама изврдава).
Баба је, испоставило се, и пре филма нахватала трећу чланицу наше скупине. Очито по тоалету лови саговорнице.

Готово два месеца се моја другарица и ја нисмо чуле. Свака јури за својим обавезама и бије своје животне битке. А борби се крај не назире. Човек и не схвати да више нема времена за дружење, за уживање. Е, како је могуће да се толико дуго не видимо? /Додуше, можемо да се не видимо и шест година, па кад се сретнемо, ко да се не видесмо шест дана. Рачунам да имам између пет и десет пријатеља и то ми је пуна капа./
Наредног јутра решиле смо да одемо на кафу, тј, она на кафу, ја (јер кафу не пијем) на топлу чоколаду. Дошла је по мене (као и толико пута у животу пре) аутом и аутом ме вратила. А причале смо толико да је она друга једва долазила до речи. Како је могуће да живот постане толико убрзан, толико пун обавеза којих се не можеш ратосиљати, па све то одузима време за дружење? 

Смејале смо се. А онда је она и плакала, ових дана је изгубила пријатељицу из детињства, прву, неповратно. Нико од нас не зна колики су му конац (и какве све петље) Парке намениле. Дружите се (са онима које волите и који су вам блиски) као да је сваки дан последњи.

понедељак, 12. децембар 2016.

Oni novogodišnji ukrasi na Terazijama pod izvesnim uglom izgledaju vrlo falusoidno. Kanda je to poruka narodu: (i) u novoj godini dobićete (digni glavu, vidi sliku, tj, ukras). Pa kom pravo, kom krivo! ;)

недеља, 11. децембар 2016.

Drvo koje svetli i zaklanja šumu

Mnogo me nerviralo što je Beograd okićen ravno dva meseca pre Nove godine. (Znam da nisam jedina koju je to jedilo. Možda bi i za to ubuduće trebalo raspisati referendum: kititi jelku u julu ili u oktobru?) Ne samo zato što mi požuruju vreme, koje ja želim da usporim. (Prvih dana sam se stalno trzala: jao, treba da okitim jelku! Onda bih mućnula glavom i shvatila šta je izazvalo tu zbrku u njoj.) Pa kud to žurimo? Već sad smo oguglali na te sjajne prizore (kad dva meseca u isto zurim, to prestane da bude zanimljivo). Bojim se da ni s konca decembra neću moći da osetim euforiju. Doduše, mene taj zanos praznični obuzme samo zbog dekorisanja kuće.
Inače, ne volim Novu godinu i jedva čekam da prođe. Šta da me ushićuje? Ništa se ne menja, iste su muke i isti bolovi, još jedna godina svali mi se na grbaču. A i neću iz inata da se podam masovnoj patetici. Iz inata, a i nije mi u prirodi.

Elem, ič mi se nr dopadaju sve te ukrašene bandere, osvetljene ulice i okićeni izlozi. Pogotovo što mi je jasno da su ogromne pare date za to. Ukrasi još glamurozniji no nekad (mada uglavnom kič, ako mene neko pita) sad krase i mnoge sporedne ulice i mnoge delove grada izvan centra.
Lepo je, ne kažem da nije, kad sve sija. I, htela-ne htela, obuzme me neka milina i žudnja za porodičnom toplinom. Ali kad pomislim koliko sve to košta... i koliko bi te pare značile nekom ko je gladan (a takvih je mnogo) ili bolestan (a takvih je mnogo)... Uostalom, ako situacija zahteva da svi maksimalno štedimo, ne treba li štedeti i na uličnoj rasveti? Džaba da nam sve spolja sija, kad iznutra beda nas izjeda.
A jasno je meni zašto nam neko Novu godinu nabija na nos dva meseca pre. Tobože da turisti troše više para (kad vide deda mrazeve i sneškiće, pahulje, jelke i zvezdice, načisto polude i zadnju paru iz džepa daju). No ja bih rekla da tu ima i nečeg više: upale se lapice, pa od svetla što šljašti, tj. od drveta narod ne vidi šumu (a u mračnoj šumi ko zna šta se zbiva, pod okriljem tame i, dok mi svetkujemo, bez svedoka). 

Život ide dalje

Pre neko jutro hitala sam, kao i obično, ka autobuskoj stanici. Uveče sam jedva oprala šiške (koje nisu šiške, već prednji deo kose, dug koliko i zadnji). To me naučila sestra. Kosa mi se začas izmasti, a dan začas mine i začas se umorim, pa me mrzi da perem kosu, teško mi. A ujutru će, znam, biti toliko masna da neću smeti da izađem iz kuće. Onda ja operem samo ta dva čuperka, jedan levo, jedan desno (srećom, kosa mi retka) i onda se to začas osuši i delujem ko nova.
Dakle, žurim ja na autobus... a pred robnom kućom (nekadašnjom), vidim, okupljaju se penzioneri, pa sve vrca od smeha i šale, dobre energije. Žene su se posebno doterale, sveže im firizure (isfenirane, navijene), našminkane, lepo odevene... I sve nasmejane, radosne, pozdravljaju se, ljube...
Idu na izlet (dva-tri puta sam i ja s drugaricama bila na izletu s tom družinom i, mogu vam reći, super smo se provele), pa se raduju, iščekuju dobru zabavu, druženje, neki i novu ljubav možda (što da ne).
Nasmejah se za sebe. Tako treba. Žurke oni takođe redovno prave. Druže se, vole i provode. Pa ne prestaje život kad prođe zvanični radni vek. Naprotiv. Ne kažem da počinje posle šezdeset. Samo se ne zaustavlja.

Veštica kradljivica laptopa

U poslednje vreme (kako su se nasrtaji mojih najmlađih sestrića pojačali) laptop tajanstveno nestaje iz moje sobe. Kad ja iz nje odem, a često i kad sam tu, laptopa nema. Odnela ga veštica, rekoh kad me upitaše gde je. /I Matija je, dok bejaše mali dečak (a veliki zavisnik od crtaća, odnosno interneta, odnosno laptopa) dugo verovao da zla "vesnica" prisvaja moj laptop kad joj padne na pamet (i isto ga tako vraća)./
Međutim, nekako su skontali da ta veštica laptop često  ostavlja skriven negde ispod nameštaja (jednom ga Maša nesmotreno izvukla ispod stočića za knjige, a verovatni ni ja nisam uvek najbolje pazila).
Uvidevši jednog dana da laptopa opet nema, Staša je rešila da ne histeriše (kao što zna) i da mi ne kenjka, već da ga sama potraži. Najpre se sagnu s gornje strane kreveta, do prozora, proviri i prozbori: nemaa. Brzo se prebaci i naguzi s najduže strane kreveta, zvirnu ispod i jednako zaključi: nemaa. Konačno žurno priđe i trećoj (i jedinoj preostaloj dostupnoj) strani, povi se do poda, i još jednom (samoj sebi) proslovi: nemaa...
Potom, pomirivši se sa situacijom, diže ruke i uputi se u kuhinju, računajući da će tamo naći neku drugu zabavu.

Molim i A

Do pre neki dan Ignjat se odazivao onako kako je, odrasli smatraju, nepristojno i stoga neprihvatljivo. Ne znam zašto, kad je pet puta (a četiri slova) kraće i štedi i vreme i energiju. Ignjate! A? Ne kaže se A nego molim, podsećala ga svaki put mama.
I kad su nedavno bili kod rođala na slavi, mama ga nekim povodom pozva. A, požuri Ignjat da joj se javi. Ne kaže se A nego molim, prekori ga mama (auu, dosadna li je). Molim, mama, a... ispravi se Ignjat, da majci udovolji. Našao čovek kompromisno rešenje: evo ti molim, evo ti A, pa ti biraj koje ti valja.

субота, 10. децембар 2016.

Kad Maša čita

Je li Maša čitala nove knjige (juče stigle brzom poštom), upitah, OTVORILA NIJE, sestra jedva dočeka da mi "otvori oči", nadajući se valjda da ću konačno uvideti i prihvatiti bolnu istinu kako moja sestričina samo hvata krivinu (obe mi, ove starije, kanda malo zaziru od zagrejane stolice, sve ih treba terati; i uopšte, današnja deca prestraše se pred tekstom dužim od jedne stranice).
Mašo, upitah je, razočarana, kako si mogla knjige da i ne pogledaš (a ja jedva čekam da padnu u moje ruke)? Onakvi tekstovi, onakve ilustracije! JESAAM, začudi se ona, čitala sam (ispostavilo se one od pre nekoliko dana). A mama mi rekla: Mašo, šta se glupiraš, sad čitaš! Eto, znala sam, nije da Maša neće; sestra moja staje na put čitalačkog razvoja.
Jeste, kaže sestra (išla sam od jedne do druge, od kuhinje do sobe, pa ispočetka, ko istražitelj), uzela da čita kad treba da uči. E pa cilj opravdava sredstvo. A bogami sredstvo je valjano, pa nek je za izvrdavanje (teških školskih obaveza).
Ima ljudi kojima je teško preko usta hvala i izvoli da prevale. A ja vazda (i čoveku i životinji, i drvetu i cvetu...), i kad treba i kad ne treba, kazujem: hvala, izvini, izvoli... dok me jezik ne zaboli.Bolje da me boli jezik nego (druge) duša.

Ljubavni trougao i pseća kućica

Matiji se odavno sviđa Anđela. (Da nije, kuku meni, na tetku povukao, pa kad se u jednu zaljubi, za druge da ne zna?)
Anđela je crnoputa, crnokosa i kanda malčice dignutog nosa (uobražena). I kolebljiva je, neodlučna, brate: koleba se između Matije i Stefana, ne zna kojem bi se privolela.
Predlagale su zato mama i sestra Matiji neku drugu devojčicu (pa nije ona jedina na svetu, a ni u vrtiću). Vidi kako je ova lepa, gle kako je ona slatka... Neću, ja ne volim plave, kategorički odbio Matija. (A Miša, njegov vršnjak kaže: kad mene tata pita kakve mi ženske volimo, ja moram da kažem (iako se ne slažem) plave. Biće da su te plavuše za najmlađu generaciju izašle iz mode. Ali neki još poštuju očev autoritet.) Neću, ona ima šiške, a ja ne volim devojčice sa šiškama. (A što mi je probirljiv ovaj sestrić, kanda mu je Milić Barjaktar u rodu).
Uhvatio se te Anđele ko pijan plota. Anđela, pa Anđela; bez nje nema života!
I kad se nedavno igrao s kockicama, sazidao dvorac, pa se u njem, ko bajagi, s Anđelom nastanio. A pred kućom ostao im pas. Ovo je naš pas, rekao Matija, i on se zove Stefan.
Tako se obračunava s konkurencijom: nećeš ti meni oko Anđele da oblećeš; sedi tu, maši repom, trebi buve i arlauči, a možeš i da kevćeš (ako te još ljubav muči; a ljubav može da prođe i dok se koska oglođe). Ljubavni trougao pojava je česta, al' za trećeg u kućici (pasjoj) ima mesta.

петак, 9. децембар 2016.

Uši za zmije

Za danas je Maša morala da napravi (nisam baš razumela ni za koji predmet ni kojim povodom) dva para ušiju: žirafine i od zmije. (U stvari, zna se ko je u našoj kući zadužen za slične aktivnosti: ti znaš najbolje, tako me obrlate.)
Nikad niste čuli da zmija ima uši? Ni ja. Još nijednu klempavu zmiju (kao ni sa skladnim ušima) ne videste? Ni ja.
Čula sam da zmija "krije" noge, za uši pojma nisam imala. Ali, mišljah, možda sam nešto propustila, nisam zoolog, možda ni dovoljno informisana... Neću ja uši da joj ukidam, ako ih ona, ma gde, poseduje. Došlo mi da uhvatim neku, al' morala bih da je seciram (nisam sadista). 
Odem na Gugl (da ja vidim kako to čudo izgleda, da pročitam da li to postoji, možda je tek poneka ušara, dgouška, felerična).... gugl-gugl-gugl: zmija ovo, zmija ono, ušiju ni od korova! Čuje, ali uši (da je za njih, kad zasluži, povučeš) nema!
I kažem ja sestri, srdito: kako da joj napravim uši kad ih zmija nema? I na internetu tako piše, proverila sam (pa neću ja ništa na svoju ruku, naročito nečije uši). Gledala sam i crteže: kojekakve zmijurine, ali uvo nijednoj ne štrči.
Zmija NEMA uši, probih sestrine tom istinom. Pa znam da nema, reče ona (ali napravi). А što učiteljica onda izmišlja (valjda joj to nije po programu?), upitah. Uostalom, kako je uši trebalo nasaditi na neki rajf, dosetih se (ionako sam iscrpljena i treba da spavam). Daću Maši samo rajf, pa kad učiteljica pita gde su uši, nek kaže: ne vide se (što ja da se bakćem i pravim ono čega nema). Molim lepo!
Ma napravi samo neke male, malecke, reče Maša. A zar treba da izmišljam nešto čega nema, besnela sam. Svi (roditelji) su izmislili, reče sestra. I ja, šta ću, napravim neke patrljke od ušiju (pa ako im nađu zamerke, baš me briga), samo da idem da spavam.  Ali su mi zato žirafine uši i rogovi ispali vrhunski.

Princeza s viklerom u kosi

Mojih petoro sestrića -- puna igraonica (i puno mi srce)! Dvoje se zaturilo u onom kavezu, trče nekud ko sumanuti. A troje se sjatilo u frizerskom salonu. I kako se tu zatekoh, proglašena sam mušterijom. Nemadoh kud, no sedoh na stoličicu (nadajući se da je dovoljno jaka da izdrži neočekivani teret; verovatno nije predviđena za, pozamašne, tetke... a iz'eš tetku bez šezdeset kila).
Maša je bila glavna frizerka, fenirala mi kosu i utrljavala u nju kojekakve preparate s određenim dejstvom: i da kosa bude mirišljava, i protiv opadanja, i za jačanje korena...  (sve je to ona meni govorila, ali ja nisam pažljivo slušala, a i što sam čula -- zaboravila sam). Mali brat i sestra obigravali su oko nas, zagledali i oponašali veliku sestru. Maša mi je konačno stavila krunu na glavu. I, moram priznati, baš mi lepo pristaje -- prava sam princeza (koja ni krunisanog žapca nije upecala, a kamoli odistinskog, pravog pravcatog princa).
Kad se Maša povukla, Staša i Ignat su preuzeli njen posao. Te jedno drži fen i suši mi (ionako suvu) kosu, te drugo (zateklo se dva fena). Stisnu neke prazne bočice od šampona, pa me zapahne vazduh iz njih. I češljaju me (to je najteži deo igre: češljaju, pa za milost ne znaju). Konačno sam nabasala na neki vikler i objasnila Igiju kako se koristi. Odmah mi ga je stavio.
Kad pođoh u deo igraonice gde su odrasli ispijali kafice, skidoh krunu, da baš ne padam u oči (već sam jednom tako izlazila, misliće da sam budala... a ja neću moći da poreknem). I dok sam, ne sluteći ništa, stajala kraj stola, primetiše oštre oči jedne od gospođa da imam vikler u kosi. 

Eto, ja skinula krunu, a zaboravila na papilotnu. Nije mi suđeno da budem kraljica, već samo (očajna) domaćica.U stvari, ja sam princeza (neka specifična), kako god okreneš: vikler mi je spolja, a kruna iznutra (ko razume nek i meni objasni).

Pazi šta oblačiš

Gledam jutros na prijemnom pultu u biblioteci ono upozorenje u slikama. Bermude (za njih me baš briga), majica na bretele (šta ona, sirotica, kome smeta; na tri'es' stepeni draža mi je od limunade) i japanke precrtani su crvenim linijama. Time se korisnicima stavlja do znanja da u biblioteku nije dozvoljeno ulaziti tako odeven. Iscerih se u sebi podrugljivo.
Pa da l' ste vi normalni? Napolju je koji stepen ispod nule! I ne znam da li bih pre dobila upalu pluća, imala posla s obezbeđenjem (i propao dan jer bi me izbacili napolje) ili bi me strpali u onu ustanovu nazvanu imenom jednog književnika (gde su majice na bretele takođe neprihvatljive; isključivo košulje, s rukavima, vezanim odostrag -- tradicionalna nošnja).

четвртак, 8. децембар 2016.

Poštansko sanduče

Povremeno izađem nekim poslom na kapiju, pa kad se vratim, spazim u sandučetu nekoliko koverata. Znam ja šta je (meni nema ko da piše, naročito da u pismu za mnom uzdiše), ali od sudbine se ne može uteći (što je pisano -- pisano je, pa ako ti volja i da ne čitaš).
Treba to izvaditi, a ključ mi, razume se, nikad nije pri rucu. U kući je, u jednoj fioci, ali treba se uspentrati uz stepenike, pa potom strčati... a sve to odnosi vreme (i energiju).
Ima i drugih načina da se sanduče isprazni. Srećom, svi su ti koverti danas dugaačkiii, pa ih mogu dosegnuti noktima. Nekad ih ščepam i izvučem sve đuture, a nekad, kao danas recimo, dva ujedno, a treći zasebno.
I pomislih: pa ovako isto može bilo ko da izvuče našu poštu iz našeg sandučeta i da plati naše račune (za telefon, internet i struju... to ni najgorem dušmaninu čovek da ne poželi)! Zamislite!

Važno je (još kako) biti prvi

Pitam Mašu je li danas u školi čitala sastav.
Jesam, kaže, prva. Ja uvek čitam prva. A ako se neko drugi prvi javi, ja odmah dignem ruku još jače (tj. više i upadljivije, pretpostavljam; pamtim ja neke iz škole koji su s dva prsta mogli nastavnicima oči da isteraju). I učiteljica kaže: ajde, Mašo!

Važno je (još kako) biti prvi. Ko zna -- zna (da se nametne), ili ima duge ruke.

Konj i lonče

Odnedavno Staša majčino mleko ne jede (ne svojom voljom, uskraćeno joj je; razmišljali smo da se  majka i dete upuste u obaranje rekorda, pa da je doji do polaska u školu, ali smo odustali). A kravlje joj (mislim ono iz tetrapaka) još nije omililo.
Prihvata poslednjih dana da joj se pomalo uspe, ali u lonče (Mašino, s cvetićima), nikako flašicu. Danas je sela na krevet i nekoliko gutljaja ispila dok sam lonče ja držala. Srkne, malo joj niz bradu sklizne, a ona se kezi, onako musava. Onda je zahtevala da lonče sama drži ili bar da stoji među njenim raširenim nogama
. Tuu, tuu, insistira, a kad insistira, ona kmezi, ili histeriše (u svakom slučaju, nije prijatno).
Tako ga i stavih gde je htela. Veži konja gde ti gazda kaže, stavi lonče gde ti dete hoće.
(Prvu je priliku, baš kako sam i mislila, iskoristila da ostatak mleka po krevetu prospe jer dete često (da ne kažem uvek) hoće da izvrne lonče.)

Gle, diže se

Igi je danas u prodavnici igračaka odabrao neku kartonsku garažu (koju sam ja posle jedva sklopila, a on je u trenu sa zemljom, tj. stolom sravnio), bager, helikopter, kamion...
I mama u jednom trenu, držeći i zagledajući kamionče, kliknu radosno: gle, podiže se... Istovremeno nadginu onu prikolicu, pri čemu puče neka osovina (ili već neki deo). Ih, ja polomih, reče pokajnički. 
Pa kad si brzopleta i trčiš ko june pred osovinu. Diže se (super), ali ne toliko koliko se tebi dopada. Imaj mere, ženo, što si nezajažljiva? Predviđeno da se digne pola centimetra -- centimetar, a ona navalila, pa ne zna da stane.
Ko traži veće, izgubi iz vreće. A sad to izgubljeno moram ja da nadoknadim (otkako imam onaj pištolj za silikon, samo ljude što ne krpim).

Majica naopačke

Obukla si majicu naopako, primeti večeras moja sestra, ne bez neke pakosti. Znam, rekoh, radim to namerno (stvarno) već nekoliko dana. Tačnije, spavam u toj majici, a jutros je nisam skinula. Prvi put sam omašila slučajno, pa mi se dopalo. I dobro mi stoji, rekoh sestri.
Da, složi se sestra, tako ti grudi (ona ih je nazvala drugačije i sa slovom manje) izgledaju veće. (Vazda su joj trun (TRUN -- kako i to posprdno zvuči) u oku.) Valjda se deo predviđen za leđa zgodno nabora (mada i ne mora, sestra to možda i izmišlja, da me jedi). Šta, lepše, zapitah (jer nisam najbolje čula). (Lepe su one, kako god okreneš, pronjucah.) Aaa, veće. (Na male grudi stavite tačke -- nosite majice naopačke!) Zlobnice!
Otrov se pakuje u male bočice (mada neko mož' i u sendvič da ti stavi), mali panj kola obara, male grudi... nemaju utešnu narodnu mudrost.

среда, 7. децембар 2016.

Za dušu i gušu

Staša i Ignjat su ovih dana dobili gomilu knjiga. Ja sam ih (knjige) iz Beograda dovukla.
Nekoliko minuta vladala je neverovatna radost. Knjige su izvlačene iz paketa i prelistavane. Jedno drugom otimalo je knjigu iz ruku. Staša mi prinese onu koja joj se u rukama zatekne, sedne mi na krilo i zapovedi: čitaa'. Zna to ona i sama, ali niko je drugi ne razume.
Potom su kod kuće nastavili da čitaju sve redom. A oko deset časova, Ignjat je knjige počeo da skuplja i obavestio ostale: nema više ig'anja, mi (tj. on, jer Staša i neće) pijemo mleko i spavamo.
Što ti je umerenost i racionalnost. Čitaj, pa i za pojas zadeni. Dosta je bilo hrane za dušu, daj sad malo mleka u gušu, pa da se otpočine. Ako se meni spava, ima svi da spavate; i kad ne čitam ja, nećete ni vi (u čitanju da mi uzmičete ili slova da mi izližete).

Nije beba

Večeras je Ignjat bio posebno kenjkav, pospan i zlovoljan (sve pomalo). I teško mu je bilo ugoditi, a lako stati na žulj.
Videvši pred sobom neku slikovnicu o godišnjim dobima (koju Staša vazda po kući vuče i tera nas da joj čitamo), on je uvređeno fiknu preko stola na pod, prosiktavši: nisam ja beba (knjiga pred njim beše, shvatio je to kao nametanje literature za niže uzraste), daj mi novine! (Tri mu leta skoro biće, velik momak -- donesite i žestoko piće!)
E, moj Ignjate, našao si šta ćeš da čitaš i kakve slike da gledaš. Hoćeš da zaradiš hipertenziju?!
Stegao mraz jutros dobro. A neka deca sabajle (još ni osam ne beše) igraju fudbal. Mora da su pobegli sa časa, pomislih, ko bi ih inače isterao iz kreveta. I ko bi normalan u cik zore po ovoj studeni kotrljao loptu po betonu?


уторак, 6. децембар 2016.

Uvek je na najboljim mestima zabranjeno (u biblioteci na drvenom okviru pod kojim je neko grejno telo) ili nije zdravo (na TA peći) da se sedi.
A kako se želji za tim odupreti i zar onda ovaj život išta vredi? ;)

Volim knjižare

Volim knjižare. U knjižarama ima koječega zanimljivog (kojekakvih kartona i bušača za karton, svezaka, olovaka, stikera, salveta za dekupaž, kutijica, šolja...) i primamljivo obojenog, često vrlo sitnog. Volim da razgledam sve te sitnice, da ih zagledam, obrćem i okrećem, biram...
Danima bih gledala i uživala. I pre no što odlučim šta ću, ja želim dugo i na miru da gledam. Ali ne mogu. Pod prismotrom me drže prodavci sa svih strana, koji kao da svaku mušteriju tretiraju kao kradljivca dok se ne dokaže suprotno.
 Mnogo volim knjižare. I jednako ne volim one koji u njima rade. Pa u knjižarama je više radnika no artikala (bokte, ko da je školski pribor gomila salama, pa da preduprede krađu)! A svi te, čim odškrineš vrata (jedva da kročiš unutra), salete: izvolite, izvolite?
Aman, kako da vam kažem šta ću kad ni ja još ne znam?
Pa što moram znati šta želim? Hoću da vidim šta se sve nudi (mnogo šta nisam ni sanjala), pa tek onda da poželim. A ne daju mi priliku.
Smem li da pogledam čega sve ima i razmislim, a? A da me pritom ne gledate sve vreme ko potencijalnu lopužu? Ili, ako baš morate, probajte to da činite diskretno i iz prikrajka.
 
Volim knjižare. Ne kvarite mi zadovoljstvo da u njima boravim (i kopkam po rafovima).

 

понедељак, 5. децембар 2016.

Baj(al)ica

Odavno mi se spava i odavno je trebalo da se diskonektujem, ali sve odugovlačim.
Smisli neku bajalicu za san, posavetova me drugarica, kad konačno reših da se snu prepustim.
Ma kakva bajalica, kanda bi bolji efekat izazvao neki bajica (mada, kakav je to baja ako me uspava). ;)

недеља, 4. децембар 2016.

Majstori ko majstori i "nezgodne" domaćice

Uoči Svetog Aranđela sestra se taman upustila u pravljenje salate od cvekle, kad zazvoni zvono. Sestra se i ne trže, ko da nije čula. А meni umalo ne ispade nož kojim sam sekla kolače. Nakon nekoliko minuta (koliko se posetilac strpeo) zazvoni još jednom. Sestra jedva trepnu. A ja rekoh: čujete li zvono, hoće li neko da otvori i vidi ko je? Ma baš me briga, reče sestra i nastavi da se bavi svojim poslom (kanda je slutila ko je tajanstveni posetilac).  Konačno, kad zazvoni i treći put, a niko drugi ne izađe, sestra ode do ulaznih vrata. I prosto se čudim da ih nije istog trena zalupila, majstoru (i njegovom kolegi) ispred nosa.
Po mužu je, i meni beše rekla, poručila da joj tog dana (kad ne zna gde joj je glava) nov cipelarnik ne doterava (kad nije našao za shodno da to učini ranije). Ali majstor ne bi bio majstor kad ne bi bio na svoju ruku (kanda beše namirisao vruće pečenje, hteo da vidi jesu li kolači valjani...).
I ona ga je prekorila, tobože u šali (a zna se da je u svakoj šali pola zbilje; u ovoj beše i sedamdeset pet posto): otkud ti, zar ti moj muž nije rekao da ne dolaziš danas? Ne znam šta je majstor (ni muž) rekao, verovatno se nasmešio, slegavši ramenima (i izdeklamovao koju stotinu opravdanja).
Sad, šta je -- tu je, i sestra je morala da legne na rudu, tj. pusti majstora da odradi svoj posao. Nakon nekog vremena i buke u hodniku, sestra, što je majstoru i njegovom pomoćniku sve vreme visila nad glavom (i davala uputstva), donese dve ručke u kuhinju da joj pomognemo oko izbora.
Potom u hodnik izvede komisiju. Prvo da odlučimo koja je od dve ručke bolja. A uzgred i da izjavimo dopada li nam se boja, slaže li se uz nedavno postavljene zidne pločice... Majstor, kad već kleči, prisloni i jednu i drugu ručku... najpre bliže jednu drugoj, a potom ih udalji... najpre povisoko na vratima, a onda malo, nikako previše, spusti, sve po sestrinim instrukcijama. Konačno nađosmo pravu tačku (to je to, složi se, gotovo uglas, tročlani ženski odbor za procenu cipelarnika). Ako ste mislili da je to lako i svejedno (i da milimetar gore-dole ne pravi razliku), sigurno niste žena.
Muž, što je iz pozadine mirno  i ćutke posmatrao, upita majstora (čije mu se muke činjahu kao Isusove) što to nije u radionici namestio (i sve poštedeo muka i gubljenja vremena).
Našavši neku sitnu zamerku, sestra (s osmehom, doduše) reče: hiljadu dinara manje! Potom prstom pipnu vrata i pronađe tobože neki feler. Još hiljadu dinara manje, nasmejah se ja. I dodadoh: dok pođu kući (množiće se dlake u jajetu), biće znatno umanjena cifra. Još ću ja njoj da doplaćujem, reče majstor (što nikad dovoljno vremena nema, ali ima smisla za humor), klečeći na podu i podešavajući ručke.
Dok su majstori posle gustirali kafu i kolače, sestra mi (držeći živce na okupu) reče potiho: i opet je (uprkos svim izvoljevanjima i nadzoru) stavio jednu ručku pet milimetara niže! Međutim, posle je utvrdila da nije, samo joj se od neke senke učinilo. Ali i ja sam pogledala; među nama, mislim da joj se nije učinilo (i prvom prilikom, metrom ili lenjirom, proveriću svoju sposobnost odokativnog zaključivanja). Samo bolje da joj ne kažem (dete se tuče dok ne razbije tikvu... a majstor... po prstima dok još šegrtuje, posle nema vajde).

Džentlmen s lutkama

Mala deca valjda svoje vršnjake, one što im stoje rame uz rame, doživljavaju kao konkurenciju. Tako se Ignjat na tetkinoj slavi nije složio s jednom devojčicom. I nije joj dopuštao da bilo šta od igračaka uzme.
Zatekla sam ga kako, držeći se nadmoćno, iz dečje sobe iznosi lutku osrednje veličine, dok ga mala prati i pokušava lutku da povrati, tj. iščupa iz njegovih ruku. Odmah mi beše jasno da ga je ta lutka privukla baš time što beše u tuđim rukama. Inače ga zanima ko i lanjski sneg.
Ne bi li sklopili primirje, osvrtoh se i nađoh drugu, veću, te dadoh devojčici (tih gumenih beba ima koliko god treba).
Pruživši joj, rekoh: ne znam samo da ti nije teška. Ignjat je već ispod oka merkao tu bebu džina, pa reče, tobože saosećajući (kakav džentmen): te'ka, te'ka, istovremeno izvlačeći veću, a gurajući joj u ruke lakšu i manju. Tako mali, a već zna da obrlati (dosetio se kako da namagarči druge, a da oni ostanu u uverenju da su na dobitku; pljunuti Tom Sojer što navlači drugare da mesto njega kreče ogradu).
Nakon minut iz sobe se opet pojavio noseći i onu malu, i nju je oteo. Nije bitna veličina. Ionako je u tuđoj ruci komad (pa nek je ko mrva) uvek veći.





субота, 3. децембар 2016.

Vređanje na stajskoj osnovi

Maša i ja gledale smo večeras koncert jednog KUD-a. Potom smo, uprkos hladnoći (i činjenici da nijedna nije ponela šal i kapu), skoknule do prodavnice (da uzmemo nešto za grickanje, što je Maša poručila još na pola koncerta). I kad smo se spremale da krenemo uz brdo, sestra i zet se pojaviše u autu.
Još nismo ni vrata otvorile, a, Ignjat briznu u plač i zavuče se iza vozačevog sedišta, plačući tako da te srce zaboli. Pa šta je bilo, Igi, šta si hteo?
Ti si đubre, reče on. Ko, ja, iznenadih se (pa ja mrava nisam zgazila, dobra ko lebac). Ti si stoka, nastavi on, kroz plač, da me vređa na pravdi boga. Nema pojma šta to sve znači, ali načuo da se tako svađa s onim koji ti stane na žulj.
Tek pošto ga tata uze u krilo, smesta usahnuše suze. Što si plakao, otac ga upita. Oću ja (da) šetam, odgovori Ignjat.
Mislio je da smo Maša i ja išle u šetnju bez njega, a on mnogo voli da šeta. I čim stavim kapu na glavu, on pita, s nadom: gde idemo, gde idemo? A nismo šetale, sem koliko smo morale do prodavnice. 
Eto, zbog nesporazuma večeras dobih dvostruku titulu (za obe bi se moglo reći da su vređanje na stajskoj osnovi): đubreta (nadam se vešatčkog, snošljivije je i manje uvredljivo, kad uzmemo u obzir od čega je stajsko sačinjeno) i stoke.

Posesivnost

Moja drugarica: Da li bi ti volela da ti se tetka uda?
Maša (bez razmišljnaja, kolebanja i okolišanja): NE!
Moja drugarica: Pa zašto?
Maša: Zato što onda neće ništa (deci za zabavu) da pravi (kako neću, praviću decu).
Moja drugarica: A kad se ti udaš ili budeš imala momka, šta će onda tetka da radi?
Maša: Pa da pravi...
Ja: Praviću tom momku probleme (svaki koji se mojim sestričinama bude primakao, grdno će mi se zameriti; tetka, pa posesivna dozlaboga). ;)

петак, 2. децембар 2016.

Mladoženja naš nasušni

Za stolom našeg omiljenog kluba, na Filološkom fakultetu, beše nas pet. I raspričasmo se kao na slavi, samo je sarma falila (pala bi mi kao kec na deset na onu toplu čokoladu).
Tog jutra Ana je trčala kao bez glave da ne propusti autobus. Ali svakako ne dovoljno brzo da izbegne pitanje poznanika: 
 Ti se, beše, nisi udala? (Zar je pomislio da trči kod matičara?) 
Sabajle ljudi brinu tuđu brigu (doduše, iz potonjeg se da videti, ovaj je brinuo i svoju). 
Nisam odgovori ona učtivo, ne prestajući da trči i ne potresajući se ni zbog pitanja ni zbog odgovora. 
I moj sin isto nije (još nikom položio bračni zavet... pa ne može, nevoljnik, ni da ga krši) dobaci za njom neveseli otac. 
Ahaa, u tom grmu leži zec (odnosno neoženjen sin, opružio se ko pola konja)! Konta čovek: mogle bi se dve muve (ili dva zeca on, koji leži, i ona, što je brzo trčala pa se može uklopiti u dugouhu metaforu) usrećiti jednim brakom.
Sve mi, na ovaj ili onaj način, zacoktasmo jezikom u znak negodovanja. A sve smo i, pre ili kasnije, bile u sličnim situacijama, iks puta (dve od nas spasle su se tako što su stale na ludi kamen, dakle legle na rudu; ja da stanem, odskočio bi i šiknuo me u glavu ili bih uganula nogu).
Ivanu je jednom (pretpostavljam s neskrivenim sažaljenjem) pitao poznanik:
I nisi ni udavana? (Svakako je, naš narod smatra, bolje udati se, pa se razvesti, no se ne uda(va)ti uopšte.) Takva pitanja postaju i lingvistički, gramatički problem. Morala sam Ivani (da ubuduće sa sobom ne vuče gramatiku i rečnik) objasniti: udavati (se) jeste glagol nesvršenog vida, preciznije učestali (u nekih žena poprilično) i znači, u najmanju ruku jednom, udati se, pa se razudati, razvesti. (Da zanemarimo ovaj glagolski pridev trpni, koji sugeriše da udaja nije posledica slobodne volje.) U izvesnom smislu bilo bi to obistinjenje onog što mnoge starije žene devojkama nagoveštavaju, tonom kojim se najavljuje onaj čuveni (biće sudbinski i zloslutni) ples (neodređene) mečke što nastupa od kuće do kuće: Udaćeš se i pokajaćeš se (zaigraće mečka i pred tvojom kućom)! Mnoge rođake, ne mogući da se dogovore sa sobom, u najmanju ruku zbunjivale su svojim oprečnim izjavama, često u dvema susednim rečenicama. Dok su prvom prizivale "kićene svatove", govoreći da treba da se uda, već u narednoj, sećajući se svog potčinjenog položaja u braku, sugerisale su kako s udajom sve (uživanje) prestaje: Uživaj dok se ne udaš! 
Pa ako ste prošle tim putem (kao bos po trnju), što onda (ako ne iz pakosti puke) insistirate da i druge krenu za vama i nagrabuse?!

I Anu su, kaže, znali često da pitaju što se ne udaje. 
Kao da je to (mladoženja, srodna duša, druga polovina, bračni drug, životni partner...) hleb (pa ima u prodavnici) ili raste na drvetu (pa samo uzbereš šta ti za oko zapadne ili duša poželi), začudi se Marija (jedna od udatih). 
Jeste nadovezah se, kroz smeh sve na rafovima, pa biraj. 
A moram priznati, lepa je to metafora: mladoženja neophodan ko hleb, sve ga usedelice smesta mogu turiti u molitvu: Oče naš... mladoženja je naš nasušni, daj nam ga danas... ili sutra makar, prekosutra...(Strpljive smo mi... Ko čeka taj izvisi...)
Ako nećeš beli, imaš onaj integralni sa puno semenki; volja ti od heljdinog, volja od ražanog brašna, bez kvasca, četvrtast, okrugao... za svakog će se naći dobar komad. Те оvaj ostaje dugo svež, ovaj se ne troši, ovaj se topi (a ne gnjecavi) u ustima, ovaj ima divnu hrskavu koricu... Volja ti taze, vruć, tek iznesen iz peći, pa se puši... volja ti "odstojali", konja njime da ubiješ... I tek jedno upozorenje (da pomuti radost): Ali (što devojci sreću kvari) bez pipanja, molim! A, opet, kako da prosudiš samo gledajući... je li mek ko duša ili, da izvinite, tvrd?!
I mene su neki (obično ni rod ni pomozi bog) zapitkivali (nekada davno; najmanje triput nedeljno) jesam li se udala i, pošto nisam, kad ću se udati. Nisam se potresala (ni dosad udala). Ali sad se malo zabrinjavam... što više ne pitaju: misle li da mi je zadnji voz kao život proleteo i da je kasno da stavim nevestinski veo?