Moja soba se od Pepeljuge pretvara u onu koja će dominirati na balu. ![]()
четвртак, 31. децембар 2020.
уторак, 29. децембар 2020.
понедељак, 28. децембар 2020.
недеља, 27. децембар 2020.
петак, 25. децембар 2020.
уторак, 22. децембар 2020.
понедељак, 21. децембар 2020.
петак, 18. децембар 2020.
- Ne radim. (Ne radim hiljadu godina, a valjda će me ljudi jednako toliko isto pitati.) Ali radim svašta drugo. (I uživam, uživam!)
- Pa doobro, takvo je vreme... (Šta, hladno? Maglovito? Zimsko?) Delujem li kao da želim posao koji nemam?
Nije takvo vreme. JA sam takva! Ja radim sve što volim. I ne radim ono što ne želim, ma koliko da se smatra društveno poželjnijim.
Završila si fakultet da bi šila, prekorila me jednom Maša. Ali ona je dete. Ne razumem zašto se šivenje smatra manje vrednim poslom? Zašto taj posao oduzima ugled (do kojeg meni nije stalo)?
Ja ne šijem i ništa ne radim zato što moram. Sve što radim radim zato što VOLIM.
Mene ne zanimaju titule, uvažena zvanja, venci i lovorike! Briga me za vaše hijerarhije! Ja samo hoću da budem srećna. Ako dopuštate.
Dok bejasmo u izolaciji, svi su hteli u istom trenu da piju vode, da im napravim mleko s plazmom, dodam čokoladu... Zato sam više puta zavapila: - Sačekajte, nemam ja sto ruku!
Kad je majka pre neki dan zahtevala nešto od Ignjata, on se brecnuo: - Čekaj malo! Nemam ja sto ruku!
- Tako i Ceca kaže - primetila je Staša.
Danas kad sam ja od majke nešto zatražila dok je savijala sarmu, i ona se pravdala: - Nemam sto ruku!
- Šta me imitiraš? - upitah. - Što prepisuješ od mene? Imaš ti svoje...
Svak u našoj porodici ima rečenicu po kojoj je prepoznatljiv. Njena je: Joj, majko, što me ne vodiš (u donji svet)! (Baba mi je mrtva, a ne luda, da sebi navuče takvu muku na vrat i pokvari zasluženi pokoj.) Sestrina: Poludeću od vas! A moja ova pomenuta, u kojoj vapim za nedostajućih 98 ruku.
A stvarno, da mi je tih sto ruku, gde bi mi bio kraj! Pa dve ruke šiju, dve prave venčiće, dve seju žito, dve zalivaju, dve prave ikebane, dve keksiće, dve kuvaju čorbu, dve sklapaju nakit, dve kuckaju po tastaturi, dve... Ihahaj, dve bi mi i preostale da ih stavim pod glavu.
среда, 16. децембар 2020.
понедељак, 14. децембар 2020.
недеља, 13. децембар 2020.
субота, 12. децембар 2020.
четвртак, 10. децембар 2020.
уторак, 8. децембар 2020.
A kako vama nisu?
- Čekaj - kažem - ne znači da je kovid. Šta ako nema kovid, pa ga dobije u tom redu, čekajući među onima koji imaju? Je li to uopšte simptom za koronu?
Elem, druga sestra i zet odeveli su je u hitnu. Tamo je utvrđeno da joj je visok pritisak. Dobila vensku terapiju i čeka da pritisak spadne. Nije svako stezanje u grudima i gubljenje daha simptom za kovid! Imaju ljudi i drugih tegoba. Od njih takođe može da se umre, ako se ne tretiraju kako treba.
Pre neki dan su ženi odbili da snime stomak iako je proteklo dvadeset dana od kako joj je test na kovid bio pozitivan. Pa čak i da je sad pozitivna, je li to etički? Pretpostavljam da svi imaju zaštitnu opremu. A jok, misle samo na svoje guzice (dok im kolege u kovidu padaju s nogu i, lečeći druge, sami od istog obolevaju).
Juče sam svraćala kući. Za manje od pet minuta majka je već poželela da nisam. (Otac nikakvog znaka nije davao, ali on je u svemu sa njom saglasan.)
Ni ovde uskoro neću biti potrebna.
Ostaje mi samo da negde objavim oglas: Samica (jedna, jedinica, bez kučeta i mačeta, sama) traži samicu (prostoriju u kojoj se samuje, u kojoj se sanja i očajava, gde se spolja buka ne čuje, a iznutra uši zaglušuje)...
Zet se nervira: svi koji su došli posle njega, otišli kući! A njemu nikako da vade krv...
Ja: Možda je nekoj sestri zapeo za oko, pa gleda da ga zadrži.
недеља, 6. децембар 2020.
четвртак, 3. децембар 2020.
- Psst, nastavi da brojiš.
Verovatno je brojala dok nije zaspala. Kad su oboje utonuli u san, izvukla sam tiho levu juku i desnu ruku. (Trebalo je preostalo posuđe tutnuti u mašinu.)
среда, 2. децембар 2020.
Ignjat je najpre ljutito izjavio: Reci mami da se ja uplašim kad se dere! I vrlo brzo se zaspao. A Staša se sigurno sat vrtela i vrtela. Kad je pogledam, i ona pogleda mene, pa se osmehne. Napokon mi se šapatom pojada: A ne znam kako da se uozbiljim!
- Da se uozbiljiš i zaspiš?
-Da. Kad razmišlam u mozgu, ja se setim da treba da pijem vodu pre spavanja i onda mi se opet ne spava.
Zaspala je tek pošto sam ugasila TV.
Do groba
- Dobra je - kaže Neca. - Što se kaže, možeš da se udaješ. (Eheh, po mnogim kriterijumima odavno sam za to stasala. Ne znam više koliko su mi puta dali zeleno svetlo, a ja ništa, ko da zidu govore.)
Dok smo ga pratili, pojadah se: - E, nije lako biti domaćica!
- Jel vidiš! - složi se on. - Uživaj, dok si devojka!
- Dakle do groba! - iskliberih se, odmah konvertovavši njegovu vremensku odrednicu.
Zet u Nišu, a pita danas sestru telefonom treba li nam šta. Kako se baš tad nađoh na vratima njene sobe, rekoh značajno: Ne treba! (Ko da bi on dotrčao da nas snabde.) Reci mu da ništa ne brine -- cela kuća je na meni! (A, verujte, stabilan je to oslonac.)
Već deset dana ja sam i otac i majka, i kuvarica, i servirka, i vaspitačica, i učiteljica... Ja oblačim, ja hranim, ja šetam, ja podučavam, ja rastavljam (kad do megdana dođe), ja se igram, knjige čitam, uspavljujem, pokrivam... Kuvam, perem, čistim, brišem (i guze i podove), prostirem, zastirem, ložim kotao...
Nije moj zet mutav, dobro je taj gledao kad se ženio... da svastika ima jaka pleća (ako njemu do nevolje dođe).
Kad konačno deca zaspe, dođe do potpunog raskola.
Domaćica u meni insistira: Dok deca spavaju, sređuješ po kući!
Pisac u meni ubeđen je u svoje prvenstvo: Dok deca spavaju, ti pišeš, šta ima preče?!
Ali ne uspeva dase izbori s piscem.
Staša je sa sprata donela strašnu vest: Gore je pauk!
уторак, 1. децембар 2020.
- Da smanjiš malo to idenje - ne tako davno rekao mi je otac. A ja hoću da idem gde hoću i kad mi se ide. Kao kad idem u livadu, a ne mislim na krpelje i zmije. Nosim masku, perem ruke alkoholom, držim distancu i mislim pozitivno.)
Ja hoću da idem, ali mi porodične okolnosti ne daju.
Elem, otkako su se ona i zet razboleli, sestra se prenerazi čim deca kinu ili kašljucnu. Ako se Staša unervozi i počne da besni ili samo kenjka, sestra dovikuje: - Pipni joj obrazom čelo, da nema temperaturu?
Ako se neko u dnevnoj zakašlje (recimo zato što je vazduh suv), ona iz spavaće viče: -Ko to kašlje?
Tako i danas: deca gledaju neku seriju, ja kucam na laptopu, a ona se dere, ne čujem šta. Odem do vrata, a ona: Ko to kašlje?
- VOJIN ĆETKOVIĆ (a nije bio on već neki drugi, nisam videla)! - naglasih s posebnim zadovoljstvom, a ona se zasmeja. I dodadoh: - Šta da mu prepišem? (Koje vitamine i antibiotike da preporučim?)
Kažem juče sestri telefonom: Imamo sarme, ali ja sam samo jednu pojela, nešto mi se ne sviđa.
Sestra odmah (polupanično-poluprekorno) izreče dijagnozu: - I ti imaš koronu!
- Ma bre, ne sviđa mi se jer je mrsna, i kao da miriše na neku maščugu. (Nisam izgubila miris i ukus.)
Danas pričam s majkom, a ona će: - Šta ti je s grlom? Da li ti je dobro?
- Šta mi je? (Grlo ko grlo. Možda ofrlje izgovaram reči, ne ulažem dovoljno energije.)
- Uzmi pa razmuti so u čaši vode i onda grgolji, tako sam ja...
- Ništa mi nije! - brecnuh se. (Nisu normalne, samo na bolest misle!)
Večeras me u dnevnoj sobi spopalo kijanje, pa kinuh tri-četiri puta u pravilnim razmacima. Već kod prvog puta začuh kako me sestra u sobi iz petnih žila doziva.
Iskijam se pa odem do vrata, a ona: - Što kijaš?
- Nemam koronu! - gotovo se prodrah. - Naslutićete mi neko zlo!
(A znaju kakav sam namćor: nešto da mi bude, ja na lekare i ne pomišljam; mogu samo kod pogrebnika da me odvuku.)
Pronađi čarapu
Svih ovih dana gledam korpu punu čarapa, svakojakih veličina i boja. Ponekad probrčem da uparim po jedne za Ignjata i Stašu. Ne usudih se da ih sve sparujem jer ih ima milion, a gomila belih, gotovo istovetnih (lako bih da nije ovog gotovo).
I danas sam se dosetila kako da to delimično rešim.