четвртак, 29. децембар 2016.

E moj Zoro, nisi moro

Beše kasno, ne više od sata do ponoći. Mama i tata muvali su se negde po kući, a Ignjat je u dnevnoj sobi gledao crtani. U jednom momentu mama začu trijumfalni povik: jaa saam Zoroo! Potom začu i udarac. (Koo udara tako pooznoo u dubini noćnog miiraa?) Zoro u dnevnoj sobi, to ne miriše na dobro. Kad mama utrča, imala je šta i da vidi: televizor se u jednom uglu rascvetao od Zoroovog mača (naknadno je utvrđeno da je mač -- varjača). 
Što si to uradio, tata ga pitao. Što si to uradio, tata ga grdio. A Ignjat ostao staložen i umirivao razdraženog oca: ee, šta se dereeš; neka veze, dođe neki čika, pop'avii (nema razloga za sekiraciju)! 
Misli Ignjat da za svaki problem postoji neki čika, koji mahne čarobnim štapićem i svaka rana zaceli. (Hoće čika, hoće, ako može, i kad se hiljadarke pred njim slože.)
Nema mesec dana kako je zamenjen ekran na laptopu (doduše, to je polupala sestra, ne može Ignjat sve). Držite svoju decu na oku (ili kućne aparate pod ključem) i praktikujte oštru cenzuru televizijskog programa (da vam Zoro po kući ne skače, iz pojasa da trgne varjače), koji može skupo da vas košta. E moj Zoro, nisi moro (kućni budžet da opterećuješ).

Нема коментара:

Постави коментар