Mnogo me nerviralo što je Beograd okićen ravno dva meseca pre Nove godine. (Znam da nisam jedina koju je to jedilo. Možda bi i za to ubuduće trebalo raspisati referendum: kititi jelku u julu ili u oktobru?) Ne samo zato što mi požuruju vreme, koje ja želim da usporim. (Prvih dana sam se stalno trzala: jao, treba da okitim jelku! Onda bih mućnula glavom i shvatila šta je izazvalo tu zbrku u njoj.) Pa kud to žurimo? Već sad smo oguglali na te sjajne prizore (kad dva meseca u isto zurim, to prestane da bude zanimljivo). Bojim se da ni s konca decembra neću moći da osetim euforiju. Doduše, mene taj zanos praznični obuzme samo zbog dekorisanja kuće.
Inače, ne volim Novu godinu i jedva čekam da prođe. Šta da me ushićuje? Ništa se ne menja, iste su muke i isti bolovi, još jedna godina svali mi se na grbaču. A i neću iz inata da se podam masovnoj patetici. Iz inata, a i nije mi u prirodi.
Elem, ič mi se nr dopadaju sve te ukrašene bandere, osvetljene ulice i okićeni izlozi. Pogotovo što mi je jasno da su ogromne pare date za to. Ukrasi još glamurozniji no nekad (mada uglavnom kič, ako mene neko pita) sad krase i mnoge sporedne ulice i mnoge delove grada izvan centra.
Lepo je, ne kažem da nije, kad sve sija. I, htela-ne htela, obuzme me neka milina i žudnja za porodičnom toplinom. Ali kad pomislim koliko sve to košta... i koliko bi te pare značile nekom ko je gladan (a takvih je mnogo) ili bolestan (a takvih je mnogo)... Uostalom, ako situacija zahteva da svi maksimalno štedimo, ne treba li štedeti i na uličnoj rasveti? Džaba da nam sve spolja sija, kad iznutra beda nas izjeda.
Inače, ne volim Novu godinu i jedva čekam da prođe. Šta da me ushićuje? Ništa se ne menja, iste su muke i isti bolovi, još jedna godina svali mi se na grbaču. A i neću iz inata da se podam masovnoj patetici. Iz inata, a i nije mi u prirodi.
Elem, ič mi se nr dopadaju sve te ukrašene bandere, osvetljene ulice i okićeni izlozi. Pogotovo što mi je jasno da su ogromne pare date za to. Ukrasi još glamurozniji no nekad (mada uglavnom kič, ako mene neko pita) sad krase i mnoge sporedne ulice i mnoge delove grada izvan centra.
Lepo je, ne kažem da nije, kad sve sija. I, htela-ne htela, obuzme me neka milina i žudnja za porodičnom toplinom. Ali kad pomislim koliko sve to košta... i koliko bi te pare značile nekom ko je gladan (a takvih je mnogo) ili bolestan (a takvih je mnogo)... Uostalom, ako situacija zahteva da svi maksimalno štedimo, ne treba li štedeti i na uličnoj rasveti? Džaba da nam sve spolja sija, kad iznutra beda nas izjeda.
A jasno je meni zašto nam neko Novu godinu nabija na nos dva meseca pre. Tobože da turisti troše više para (kad vide deda mrazeve i sneškiće, pahulje, jelke i zvezdice, načisto polude i zadnju paru iz džepa daju). No ja bih rekla da tu ima i nečeg više: upale se lapice, pa od svetla što šljašti, tj. od drveta narod ne vidi šumu (a u mračnoj šumi ko zna šta se zbiva, pod okriljem tame i, dok mi svetkujemo, bez svedoka).
Нема коментара:
Постави коментар