Iz sobe do majčinog uha dopre ćerkino nezadovoljstvo poslovnim saradnicima: hranim vas svakog dana, a vi nećete da nosite jaja! /A ne može tako: oko za oko, zub za zub, jaja za pšenicu!/
Čula majka tu pridiku, pa joj ne bi jasno. Ćerka ne zna ni gde su kokošja gnjezda (često skrivena u kamari slame, u stogu sena, u čardaku ni na nebu ni na zemlji -- neviđeno su lukava ta pernata stvorenja), a kamoli da evidentira njihove svakodnevne prinose. I šta su joj sad zapela jaja, da li je htela da jede, a zafalilo, upita se.
Uđe u sobu, kad ćerka sedi za kompjuterom: kako ona prstem tipka, tako kokoške valjda zrna kljuckaju. I ćorava koka ubode koje zrno, a nekmoli ove virtuelne. Štaviše, načisto su alave: jedu ko provaljene... a jaja ni od korova (alave, a lude se prave). Pa nećemo tako! Zrna žitarica kaplju, a one ustežu... proizvodnu traku. Možda bi valjalo da dospe malo premiksa ("za pospešivanje nosivosti"; tako je moja baba nekad, sećam se), našalih se. Zimsko je doba, i kokoškama manjkaju vitamini.
Majka je, kad se već zatekla pred farmom (ni sanjala nije da je ćerka vrsna farmerka), imala prilike da se divi čitavom domaćinstvu. Pa ona ima i krave i ovce, i svinje... i sve to debelo, zapreglo, dobro uhranjeno. (I posle kažu da mladi neće da se bave počjoprivredom!) Namiri ih uveče, pa mirno spava. (Za to vreme svinje se šćućure u neko virtuelo ćoše, moleći se, groktavo, nekom virtuelnom (ima li drukčeg?) bogu da od njih skoro ne bude virtuelna slanina (a primiču se za njih opasni dani: ko preživi pričaće, mislim groktaće).)
Nema za nas zime dokle god je virtuelno preduzimljive omladine.
Čula majka tu pridiku, pa joj ne bi jasno. Ćerka ne zna ni gde su kokošja gnjezda (često skrivena u kamari slame, u stogu sena, u čardaku ni na nebu ni na zemlji -- neviđeno su lukava ta pernata stvorenja), a kamoli da evidentira njihove svakodnevne prinose. I šta su joj sad zapela jaja, da li je htela da jede, a zafalilo, upita se.
Uđe u sobu, kad ćerka sedi za kompjuterom: kako ona prstem tipka, tako kokoške valjda zrna kljuckaju. I ćorava koka ubode koje zrno, a nekmoli ove virtuelne. Štaviše, načisto su alave: jedu ko provaljene... a jaja ni od korova (alave, a lude se prave). Pa nećemo tako! Zrna žitarica kaplju, a one ustežu... proizvodnu traku. Možda bi valjalo da dospe malo premiksa ("za pospešivanje nosivosti"; tako je moja baba nekad, sećam se), našalih se. Zimsko je doba, i kokoškama manjkaju vitamini.
Majka je, kad se već zatekla pred farmom (ni sanjala nije da je ćerka vrsna farmerka), imala prilike da se divi čitavom domaćinstvu. Pa ona ima i krave i ovce, i svinje... i sve to debelo, zapreglo, dobro uhranjeno. (I posle kažu da mladi neće da se bave počjoprivredom!) Namiri ih uveče, pa mirno spava. (Za to vreme svinje se šćućure u neko virtuelo ćoše, moleći se, groktavo, nekom virtuelnom (ima li drukčeg?) bogu da od njih skoro ne bude virtuelna slanina (a primiču se za njih opasni dani: ko preživi pričaće, mislim groktaće).)
Nema za nas zime dokle god je virtuelno preduzimljive omladine.
Нема коментара:
Постави коментар