недеља, 4. децембар 2016.

Džentlmen s lutkama

Mala deca valjda svoje vršnjake, one što im stoje rame uz rame, doživljavaju kao konkurenciju. Tako se Ignjat na tetkinoj slavi nije složio s jednom devojčicom. I nije joj dopuštao da bilo šta od igračaka uzme.
Zatekla sam ga kako, držeći se nadmoćno, iz dečje sobe iznosi lutku osrednje veličine, dok ga mala prati i pokušava lutku da povrati, tj. iščupa iz njegovih ruku. Odmah mi beše jasno da ga je ta lutka privukla baš time što beše u tuđim rukama. Inače ga zanima ko i lanjski sneg.
Ne bi li sklopili primirje, osvrtoh se i nađoh drugu, veću, te dadoh devojčici (tih gumenih beba ima koliko god treba).
Pruživši joj, rekoh: ne znam samo da ti nije teška. Ignjat je već ispod oka merkao tu bebu džina, pa reče, tobože saosećajući (kakav džentmen): te'ka, te'ka, istovremeno izvlačeći veću, a gurajući joj u ruke lakšu i manju. Tako mali, a već zna da obrlati (dosetio se kako da namagarči druge, a da oni ostanu u uverenju da su na dobitku; pljunuti Tom Sojer što navlači drugare da mesto njega kreče ogradu).
Nakon minut iz sobe se opet pojavio noseći i onu malu, i nju je oteo. Nije bitna veličina. Ionako je u tuđoj ruci komad (pa nek je ko mrva) uvek veći.





Нема коментара:

Постави коментар