субота, 17. децембар 2016.

Svoje daću, tuđe uzimaću

Kakav bi to turnir u malom fudbalu bio, kad se na tribinama ne bi jele i prosipale kokice (zbog ovog drugog, tetkice će pole pasti na nos i sočno nam spominjati familiju)?
Staša i inače ne pada u slaboješne (naprotiv, ne može je čovek od astala odvratiti). Na kokice navalila tako da ostali jedva stigoše da koji put zavuku ruku u kesicu. Isprva je starijoj sestri sedela u krilu, a onda, da razbije monotoniju (koju deca, inače, preziru), sede na sedište pored nje. I zavuče odmah ruku u (najbližu) kesu s kokicama... Devojčice koje su do nje sedele zbunjeno je pogledaše. Ali Staša se ne zbuni, zavuče ruku opet i izvadi punu šaku. Računa da i njima malo pripomogne. Staša, prekorih je oštro. Ali ona ni pet para ne dade (uostalom, gde da ih nađe, kad se ti novčići ne kuju odavno). Samo se osvrte uokolo, valjda da vidi ima li još gde ičeg zanimljivog da se pregrize (dobrovoljac je i nije joj teško). Deca verovatno prigrliše svoje kese  s čipsevima i smokijima, svoje kikirikije i semenke (pa i sokove skloniše iz vidokruga (što je sigurno -- sigurno je).
Pošto je (da nam ne bruka familiju otimajući tuđe) uzeh u naručje, devojčice vidno odahnuše (u kesi je još bilo prilično kokica; nezgodna susedica, da ne beše zaustavljena, začas bi sve potamanila).
Kad birate mesto na tribinama, gledajte da sednete kraj uzdržanih i mrljavih, eventualno još bezubih, klinaca.

Нема коментара:

Постави коментар