петак, 16. децембар 2016.

Piša koje nema

Nošu Staša uglavnom uzima kad brat poželi da piški. Tek što neko vikne: noša, Staša je već odjurila do kupatila, vratila se i baca nošu pred Ignjata. Situacija je hitna i zahteva da se brzo reaguje. 
Sinoć se Staši, kad već brat za to ne beše raspoložen, prohtelo da na nošu sama sedne. Piškiš, pitasmo je (otprilike hiljadu petsto šezdeset osam puta). Daa, ponosno se smejuljila, tobože udubljena u posao. Međutim, ništa od toga ne bi. Iako smo svi vikali: ššššššššššš... 
Mala još ne zna ni kako se to radi. Sedne, pa uporno gura ruke među noge, da joj izvan noše ne ostane piša... koju nema. Videla da tako brat radi. A on je stariji, valjda on zna. Kad  brat sedne na nošu, svi poviču: gurni pišu, gurni pišu (unutra; nekoliko puta, kad je to zaboravio, bilo je belaja)!
Što sad njoj govore da nema šta da gura (sve je već tamo gde treba da bude i nema opasnosti od poplave)? Ako nema pišu u nošu da stavi, može bar da se pravi.



Нема коментара:

Постави коментар