Uoči Svetog Aranđela sestra se taman upustila u pravljenje salate od cvekle, kad zazvoni zvono. Sestra se i ne trže, ko da nije čula. А meni umalo ne ispade nož kojim sam sekla kolače. Nakon nekoliko minuta (koliko se posetilac strpeo) zazvoni još jednom. Sestra jedva trepnu. A ja rekoh: čujete li zvono, hoće li neko da otvori i vidi ko je? Ma baš me briga, reče sestra i nastavi da se bavi svojim poslom (kanda je slutila ko je tajanstveni posetilac). Konačno, kad zazvoni i treći put, a niko drugi ne izađe, sestra ode do ulaznih vrata. I prosto se čudim da ih nije istog trena zalupila, majstoru (i njegovom kolegi) ispred nosa.
Po mužu je, i meni beše rekla, poručila da joj tog dana (kad ne zna gde joj je glava) nov cipelarnik ne doterava (kad nije našao za shodno da to učini ranije). Ali majstor ne bi bio majstor kad ne bi bio na svoju ruku (kanda beše namirisao vruće pečenje, hteo da vidi jesu li kolači valjani...).
I ona ga je prekorila, tobože u šali (a zna se da je u svakoj šali pola zbilje; u ovoj beše i sedamdeset pet posto): otkud ti, zar ti moj muž nije rekao da ne dolaziš danas? Ne znam šta je majstor (ni muž) rekao, verovatno se nasmešio, slegavši ramenima (i izdeklamovao koju stotinu opravdanja).
Sad, šta je -- tu je, i sestra je morala da legne na rudu, tj. pusti majstora da odradi svoj posao. Nakon nekog vremena i buke u hodniku, sestra, što je majstoru i njegovom pomoćniku sve vreme visila nad glavom (i davala uputstva), donese dve ručke u kuhinju da joj pomognemo oko izbora. Potom u hodnik izvede komisiju. Prvo da odlučimo koja je od dve ručke bolja. A uzgred i da izjavimo dopada li nam se boja, slaže li se uz nedavno postavljene zidne pločice... Majstor, kad već kleči, prisloni i jednu i drugu ručku... najpre bliže jednu drugoj, a potom ih udalji... najpre povisoko na vratima, a onda malo, nikako previše, spusti, sve po sestrinim instrukcijama. Konačno nađosmo pravu tačku (to je to, složi se, gotovo uglas, tročlani ženski odbor za procenu cipelarnika). Ako ste mislili da je to lako i svejedno (i da milimetar gore-dole ne pravi razliku), sigurno niste žena.
Muž, što je iz pozadine mirno i ćutke posmatrao, upita majstora (čije mu se muke činjahu kao Isusove) što to nije u radionici namestio (i sve poštedeo muka i gubljenja vremena). Našavši neku sitnu zamerku, sestra (s osmehom, doduše) reče: hiljadu dinara manje! Potom prstom pipnu vrata i pronađe tobože neki feler. Još hiljadu dinara manje, nasmejah se ja. I dodadoh: dok pođu kući (množiće se dlake u jajetu), biće znatno umanjena cifra. Još ću ja njoj da doplaćujem, reče majstor (što nikad dovoljno vremena nema, ali ima smisla za humor), klečeći na podu i podešavajući ručke.
Dok su majstori posle gustirali kafu i kolače, sestra mi (držeći živce na okupu) reče potiho: i opet je (uprkos svim izvoljevanjima i nadzoru) stavio jednu ručku pet milimetara niže! Međutim, posle je utvrdila da nije, samo joj se od neke senke učinilo. Ali i ja sam pogledala; među nama, mislim da joj se nije učinilo (i prvom prilikom, metrom ili lenjirom, proveriću svoju sposobnost odokativnog zaključivanja). Samo bolje da joj ne kažem (dete se tuče dok ne razbije tikvu... a majstor... po prstima dok još šegrtuje, posle nema vajde).
Po mužu je, i meni beše rekla, poručila da joj tog dana (kad ne zna gde joj je glava) nov cipelarnik ne doterava (kad nije našao za shodno da to učini ranije). Ali majstor ne bi bio majstor kad ne bi bio na svoju ruku (kanda beše namirisao vruće pečenje, hteo da vidi jesu li kolači valjani...).
I ona ga je prekorila, tobože u šali (a zna se da je u svakoj šali pola zbilje; u ovoj beše i sedamdeset pet posto): otkud ti, zar ti moj muž nije rekao da ne dolaziš danas? Ne znam šta je majstor (ni muž) rekao, verovatno se nasmešio, slegavši ramenima (i izdeklamovao koju stotinu opravdanja).
Sad, šta je -- tu je, i sestra je morala da legne na rudu, tj. pusti majstora da odradi svoj posao. Nakon nekog vremena i buke u hodniku, sestra, što je majstoru i njegovom pomoćniku sve vreme visila nad glavom (i davala uputstva), donese dve ručke u kuhinju da joj pomognemo oko izbora. Potom u hodnik izvede komisiju. Prvo da odlučimo koja je od dve ručke bolja. A uzgred i da izjavimo dopada li nam se boja, slaže li se uz nedavno postavljene zidne pločice... Majstor, kad već kleči, prisloni i jednu i drugu ručku... najpre bliže jednu drugoj, a potom ih udalji... najpre povisoko na vratima, a onda malo, nikako previše, spusti, sve po sestrinim instrukcijama. Konačno nađosmo pravu tačku (to je to, složi se, gotovo uglas, tročlani ženski odbor za procenu cipelarnika). Ako ste mislili da je to lako i svejedno (i da milimetar gore-dole ne pravi razliku), sigurno niste žena.
Muž, što je iz pozadine mirno i ćutke posmatrao, upita majstora (čije mu se muke činjahu kao Isusove) što to nije u radionici namestio (i sve poštedeo muka i gubljenja vremena). Našavši neku sitnu zamerku, sestra (s osmehom, doduše) reče: hiljadu dinara manje! Potom prstom pipnu vrata i pronađe tobože neki feler. Još hiljadu dinara manje, nasmejah se ja. I dodadoh: dok pođu kući (množiće se dlake u jajetu), biće znatno umanjena cifra. Još ću ja njoj da doplaćujem, reče majstor (što nikad dovoljno vremena nema, ali ima smisla za humor), klečeći na podu i podešavajući ručke.
Dok su majstori posle gustirali kafu i kolače, sestra mi (držeći živce na okupu) reče potiho: i opet je (uprkos svim izvoljevanjima i nadzoru) stavio jednu ručku pet milimetara niže! Međutim, posle je utvrdila da nije, samo joj se od neke senke učinilo. Ali i ja sam pogledala; među nama, mislim da joj se nije učinilo (i prvom prilikom, metrom ili lenjirom, proveriću svoju sposobnost odokativnog zaključivanja). Samo bolje da joj ne kažem (dete se tuče dok ne razbije tikvu... a majstor... po prstima dok još šegrtuje, posle nema vajde).
Нема коментара:
Постави коментар