Maša je juče nastupala u pauzi između dve fudbalske utakmice. Dok ju je šminkala, starija rođaka, koja takođe igra u folkloru, pomenu kako su njih (iz prvog, i valjanog, ansambla) prošle godine gađali kokicama. Niko (sem nas, ponosnih rođaka, kojima sitna dečica igraju) ne dolazi da gleda folkloraše i onda ih nervira da čekaju da se lopta ponovo zakotrlja po parketu (nemaju navijači razumevanja i interesovanja za umetnost).
Ju, šta ćemo da radimo ako i nas budu gađali, upita Maša. /Pa šta ćete, otvorite usta u pravom trenutku i pazite da se ne zagrcnete./
A sinoć, kad je sve (bez incidenta, pa i jestivog) prošlo, laknu joj: nisu nas gađali kokicama! I da jesu, Mašo, znaš ti kakvo sve naoružanje može da koristi nezadovoljna publika: paradajz, jaja, pa i flaše... Uvek može da bude gore (i gnjecavije, ubojitije...).
Ju, šta ćemo da radimo ako i nas budu gađali, upita Maša. /Pa šta ćete, otvorite usta u pravom trenutku i pazite da se ne zagrcnete./
A sinoć, kad je sve (bez incidenta, pa i jestivog) prošlo, laknu joj: nisu nas gađali kokicama! I da jesu, Mašo, znaš ti kakvo sve naoružanje može da koristi nezadovoljna publika: paradajz, jaja, pa i flaše... Uvek može da bude gore (i gnjecavije, ubojitije...).
Нема коментара:
Постави коментар