Juče
se to desilo, sasvim iznenada. Deca su gledala Pepu krmaču, pa smo
nekim poslom trknuli u kuhinju. Tamo smo se nečim zaokupili, a kad
se ja vratih u sobu, imala sam šta i da vidim. NEMA INTERNETA!
Boki
je sve pregledao, svi kablovi su OK. Sumnja je pala na ruter: kao da
se zašašavio, Boki kaže.
I
šta ću, morala sam da se pomirim: nema i ne zna se kad će biti. A
valja spavati (kao deci uspavanka meni je vršljanje po netu).
Sreća
te su šifre za net u selu javna tajna. Ako ne znam ja, možda zna
Boki. I tako, probam da se ubacim na Bokijev net -- ne može. Ali
imam i jedan bliži. Približi laptop prozoru, reče Boki. I, nekim
čudom, uspem da se konektujem, ali tek za neko vreme. Kad se vratih s
tuširanja, neta više nije bilo, i džaba sam pokušavala da ga
povratim.
Teška
srca ugasih laptop i zagnjurih se u jastuke, ali strašne muke su me
tek čekale. Dva sata tumbanja po krevetu i sat čitanja, dok mi se
san smilovao. Da se bar ranije latih knjige, nego sve čekam: sad će,
sad će...
Ne
patim samo ja, nego i moji sesrići. Danas je Igi pitao Bokija: e
može(š) (da) pop'avi(š) t'aktor Toom? Ne može, ništa ne može, i poljoprivreda
će da trpi.
Večeras smo kvar prijavili. Bolje bi bilo da što pre nešto preduzmu. Ja
duže od još jedne noći ne mogu izdržati. Zar da me nose na duši?!
P.S.
Jole, daj taj ruter malo bliže (slab mi domet)! A hvala ti i za
ovoliko! ;)
Нема коментара:
Постави коментар