Ima nekoliko dana kako je sestra u kući nanjušila miša (negde u kuhinjskim elementima valjda). Doduše, kad je pomislila da mu je ušla u trag, on je već bio daleko, mislim u drugoj prostoriji (da napusti kuću na pamet mu nije padalo; zna on da tu negde ima i suvoga mesa, zaboraviće neko jednom da zatvori vrata). Spremali mu zamke, al' se nije dao. Ili, istini za volju, nije za to znao (da u kuhinji slasni zalogaj ga čeka), na sreću.
Tek danas u kupatilu sestra po podu spazi crne granule: miš prazni creva gde stigne (ne može poklopac na šolji da digne)! I onda ko Ivica i Marica ostavlja za sobom tragove. Tako je sestra utvrdila gde miš je podigao šator pa planduje (ako si miš, pazi gde kakiš; ne treba ti stolicu nositi na analizu -- da znaju svi da si blizu)... ali neće još dugo da se raduje. Onda je obavestila muža i muž spremio klopku.
Nije prošlo ni deset minuta, a Ignjat otišao do kupatila po neke svoje igračke, s kojima se igra tokom kupanja. I eto ga odmah nazad, utrčava u dnevnu sobu s radosnom vešću (i srcem u petama, garant): ee, ee, uFatio se miš!
Ma nije to miš, odgovori mu otac, to je parče slanine (ko da je Ignjat ćorav; il' je bio neki utovljeni, pa se zet figurativno izrazio). JEESTE mis, nije se moj sestrić dao, mrda se, ovako (zamislite kako biste se vi koprcali da vas kogod na lepak stavi).
I jeste li ga pustili, pitam sestru telefonom. Ma eno ga tamo... Dakle, neko se vreme zalud batrgao. Večeras pitam isto: jeste li ga pustili? Bacio ga zet napolje. Pa kako ste ga odlepili, pitam opet. Bacio ga otac porodice napolje. Treba mi crtati. Pa umrećee (tako slepljen i nemoćan; džaba mu sloboda, kad ne može da hoda), iskazah saosećanje s nesrećnim stvorom. Sestra mi se naruga. Jeste, trebalo je da ga posadi u čelo trpeze, da nasecka suve slaninice, pa u društvu slatko da zameze.
Tek danas u kupatilu sestra po podu spazi crne granule: miš prazni creva gde stigne (ne može poklopac na šolji da digne)! I onda ko Ivica i Marica ostavlja za sobom tragove. Tako je sestra utvrdila gde miš je podigao šator pa planduje (ako si miš, pazi gde kakiš; ne treba ti stolicu nositi na analizu -- da znaju svi da si blizu)... ali neće još dugo da se raduje. Onda je obavestila muža i muž spremio klopku.
Nije prošlo ni deset minuta, a Ignjat otišao do kupatila po neke svoje igračke, s kojima se igra tokom kupanja. I eto ga odmah nazad, utrčava u dnevnu sobu s radosnom vešću (i srcem u petama, garant): ee, ee, uFatio se miš!
Ma nije to miš, odgovori mu otac, to je parče slanine (ko da je Ignjat ćorav; il' je bio neki utovljeni, pa se zet figurativno izrazio). JEESTE mis, nije se moj sestrić dao, mrda se, ovako (zamislite kako biste se vi koprcali da vas kogod na lepak stavi).
I jeste li ga pustili, pitam sestru telefonom. Ma eno ga tamo... Dakle, neko se vreme zalud batrgao. Večeras pitam isto: jeste li ga pustili? Bacio ga zet napolje. Pa kako ste ga odlepili, pitam opet. Bacio ga otac porodice napolje. Treba mi crtati. Pa umrećee (tako slepljen i nemoćan; džaba mu sloboda, kad ne može da hoda), iskazah saosećanje s nesrećnim stvorom. Sestra mi se naruga. Jeste, trebalo je da ga posadi u čelo trpeze, da nasecka suve slaninice, pa u društvu slatko da zameze.
Baš će neko da se bakće oko spasavanja miša koji im beše provalio u dom. E jadni glodaru, upeco si se ko da si som!
Нема коментара:
Постави коментар