Hranu za psa stavili smo kod Ignjata i Staše u kolica, preciznije između njih. Koji trenutak kasnije među njima je došlo i do sukoba. Staša je držala neke kesice za sos, a Ignjat je želeo da ih se dokopa. To što sam njemu u ruke tutnula neku konzervu i granule nije pomoglo. K
ad poleteše povici i ruke u oba smeta (spustiše se njemu po leđima, a njoj po stomaku -- kad se Ignjat ka njoj okrene), morala sam da preduzmem ozbiljne mere. Zgrabih tu kesu veću s četiri manje, te podelih svakome po dve. To ih malo primiri. Ignjat je zagledao sliku psa na konzervi, a i na tim kesicama. Više puta mi je najavio: ja ću ovo jedem! Ne možeš, kažem, to je za Badija, za kuce, to nije za ljude. On poćuti minut-dva, pa opet: moZe se ovo jede, ja cu ovo jedem! Pa verovatno ne bi skapao od toga, ali... ipak ne mogu da dopustim (samo)testiranje pseće hrane na svom sestriću. Gleda on, gleda sve što smo nabavili i napokon kaže: ja ću ovo jedem, a ovo će Badi. Pošteno, na ravne časti. Moj Kraljević Marko: pola jede, pola Badiju daje (da zanemarimo činjenicu da mu daje upravo ono što mu od usta oduzima).
Jedva se okanio. Nahranili smo Badija, zakačenog za ogradu (da nam nekud ne šmugne). Taj pas jede granule kao usisivač, videli smo. A ona čudesa iz konzerve takođe je začas slistio. I još nam je ruke oblizao (koje ga hrane), da se ne otura.
Ignjata treba držati na oku, mislila sam, neće on tek tako da odustane, vrebaće priliku (granula i ostalog da se dokopa). A dobro, nije to ni tako strašno. (Boki reče da je jedan njegov drug sve te pseće i mačeće specijalitete probao.) No, ako se navuče, ima sve da slisti, na novi trošak da baca roditelje.
Нема коментара:
Постави коментар