Ušla je u autobus nekoliko stanica posle glavne. Sela je iza mene, dijagonalno doduše, i tokom celog puta nije prestala da melje. Ženo, kako te jezik ne zaboli, kako te ne izda?! Odakle crpiš inspiraciju i snagu?
(Nekoliko se puta desilo da u autobusu budem nadomak nekog ko vožnju koristi za obavljanje telefonskih razgovora. Ne bih to ni najgorem dušmaninu poželela. Sedne i zove svakog koga se seti: poštu da pita je li stigla pošiljka, banku da vidi je li bila uplata, frizera da zakaže farbanje, lekara da zakaže pregled... Muža da mu... sve po spisku. Decu, da im očita bukvicu. I sve to bez usručavanja, kao da nikog okolo nema. A nije to zanimljivo i inspirativno, inače bih načuljila uši. Ima i onih koje celim putem nekom preko telefona govore o svojim zdravstvenim problemima -- uši mi budu pune ženskih genitalnih organa. Ne samo da je nestalo intime nego i potrebe za njom. A ja kad me sestra slučajno pozove dok sam još u busu, gledam samo da procedim što tiše i što kraći odgovor. Po tome sestra uvek zna da sam u autobusu i da ne treba da insistira na detaljima.)
Puca mi glava od tolikih reči i glasa koji mi kopa po mozgu (sprečenom da ode na otavu).)
Razgovaraše o koječemu s nekim sagovornikom, a slučaj je hteo da se ja uhom uključim baš kad hrana dođe na red. Iskudi neke čorbe, čini mi se riblje, koje su oboje jeli (čorba je, u najboljem slučaju slavska, a verovatnije kuvana za daće u vreme posta), kao da ič ne valjaju (ne znam jadni gosti kako i zalogaj progutaju). I onda, jer to beše samo uvod za poentu, trijumfalno izjavi: moja čorba je fantazija!
To me podseti na sve one žene što bolje od drugih znaju: kako se savija i filuje pita, kako se zapržava kupus, pravi najukusnija posna sarma, kako se, pod konac, seku kolači, kako se sadi paradajz, kako se ovo i kako se ono...
To se zove skromnost, rekoh saputnici koja se i sama nasmeja čuvši za "fantaziju". Ja sam sigurna da čorba nije jedino čime se gospođa diči. Njena deca su sigurno najpametnija i najškolovanija, imaju diploma, broja im se ne zna. Ako nemaju, to je samo zato što oni nisu hteli da traće vreme na učenje, praktični su. Kuća joj je najveća i najurednija. Na poslu ne mogu bez nje, ona je nezamenljiva (metlu možda zamene, nju ne). I sve tako...
Moja čorba je FANTAZIJA (mora se naglasiti, za slučaj da je sagovornik, koji je imao priliku da proba, zaboravio taj božanski ukus ili nije dovoljno rečit da tu slast iskaže). Implicitno: mnogo sam pametna, ja sve umem bolje od drugih. Mislim, ja neću da lažem, govorim ono što jeste: moja čorba je fantazija. Znaš me, ja ne bih pričala ono što nije. Sve druge čorbe su bućkuriši (ne bi kusali ni kerići) i to ni na šta ne liči. Samo ja, ja kuvam najbolje. Samo je moja čorba fantazija.
Cenim da se bogovi domišljaju kako da naruče koji kazan, ambrozija ne može ni prići fantaziji.
(Nekoliko se puta desilo da u autobusu budem nadomak nekog ko vožnju koristi za obavljanje telefonskih razgovora. Ne bih to ni najgorem dušmaninu poželela. Sedne i zove svakog koga se seti: poštu da pita je li stigla pošiljka, banku da vidi je li bila uplata, frizera da zakaže farbanje, lekara da zakaže pregled... Muža da mu... sve po spisku. Decu, da im očita bukvicu. I sve to bez usručavanja, kao da nikog okolo nema. A nije to zanimljivo i inspirativno, inače bih načuljila uši. Ima i onih koje celim putem nekom preko telefona govore o svojim zdravstvenim problemima -- uši mi budu pune ženskih genitalnih organa. Ne samo da je nestalo intime nego i potrebe za njom. A ja kad me sestra slučajno pozove dok sam još u busu, gledam samo da procedim što tiše i što kraći odgovor. Po tome sestra uvek zna da sam u autobusu i da ne treba da insistira na detaljima.)
Puca mi glava od tolikih reči i glasa koji mi kopa po mozgu (sprečenom da ode na otavu).)
Razgovaraše o koječemu s nekim sagovornikom, a slučaj je hteo da se ja uhom uključim baš kad hrana dođe na red. Iskudi neke čorbe, čini mi se riblje, koje su oboje jeli (čorba je, u najboljem slučaju slavska, a verovatnije kuvana za daće u vreme posta), kao da ič ne valjaju (ne znam jadni gosti kako i zalogaj progutaju). I onda, jer to beše samo uvod za poentu, trijumfalno izjavi: moja čorba je fantazija!
To me podseti na sve one žene što bolje od drugih znaju: kako se savija i filuje pita, kako se zapržava kupus, pravi najukusnija posna sarma, kako se, pod konac, seku kolači, kako se sadi paradajz, kako se ovo i kako se ono...
To se zove skromnost, rekoh saputnici koja se i sama nasmeja čuvši za "fantaziju". Ja sam sigurna da čorba nije jedino čime se gospođa diči. Njena deca su sigurno najpametnija i najškolovanija, imaju diploma, broja im se ne zna. Ako nemaju, to je samo zato što oni nisu hteli da traće vreme na učenje, praktični su. Kuća joj je najveća i najurednija. Na poslu ne mogu bez nje, ona je nezamenljiva (metlu možda zamene, nju ne). I sve tako...
Moja čorba je FANTAZIJA (mora se naglasiti, za slučaj da je sagovornik, koji je imao priliku da proba, zaboravio taj božanski ukus ili nije dovoljno rečit da tu slast iskaže). Implicitno: mnogo sam pametna, ja sve umem bolje od drugih. Mislim, ja neću da lažem, govorim ono što jeste: moja čorba je fantazija. Znaš me, ja ne bih pričala ono što nije. Sve druge čorbe su bućkuriši (ne bi kusali ni kerići) i to ni na šta ne liči. Samo ja, ja kuvam najbolje. Samo je moja čorba fantazija.
Cenim da se bogovi domišljaju kako da naruče koji kazan, ambrozija ne može ni prići fantaziji.
Нема коментара:
Постави коментар