Maša me zvala telefonom, ali je mala sestra insistirala da me njoj
prepusti. Gde si sad, pita me. U Beogradu, kažem (baš kod PMF-a, ali džaba joj lokaciju precizirati). I onda pita: oces mene bijes (zvučalo je kao molba)? Da te BIJEM (a nikad to ne radim, nisam ja nasilnica), iznenadih
se. (Nisam nasilju sklona, ali baš ako insistiraš, možda bih mogla da se potrudim. Doduše, imam običaj tako da pretim, naivno verujući kako ću time
očuvati bar svoju imovinu neoštećenu, kad živce ne mogu.) Što, šta si
radila, pitam. Ja dirala to, objašnjava mi (i verovatno pokazuje tajanstveni predmet, ko da ja
vidim i koji je i šta mu je učinila). U tom trenu čuh i Mašu kako je grdi.
Šta je uradila, pitam stariju sestričinu, koja je opet preuzela slušalicu. Uzela neku lutku (a nije neku, jednu jedinu koju je mogla u sobi
da nađe, moju Hajdi, koju čuvam ko oči u glavi) i iščupala joj obe noge.
Uh, dobro je; te noge
su odavno amputirane, ali ja imam ortopedskog i hirurškog iskustva:
začas ću ja to opet silikonom zalepiti.
Нема коментара:
Постави коментар