уторак, 12. септембар 2017.

Ljute papričice ko očevo lice

Matija se danas igrao u dvorištu. Kad kažem igrao se, mislim: igrao se i igrao, za dosta nije znao. 
Zvali ga na ručak, ali on kao da je gluv. Ako i kaže sad ću, (s)laže. Ne čini to namerno, nema deteta koje, zaneseno igrom, rado igralište napušta i seda za astal. Jedino ako je doobro izgladnelo. Ali nijedan roditelj neće dopustiti da se detetu creva slepe za kičmu zato što neprestano vozi bicikl ili hoverbord, što se vere po drveću ili trčkara sa psom. 
Matija, Matija, hajde da jedeš, svi ga zvali. A Matija niti čuje niti mari. Konačno je otac, kad mu je prekipelo, izleteo napolje, mrgodna lica i oštro podviknuo. 
Tek tad Matija se otreznio i u kuću stupio. Tek tad je seo za sto i tek tad je osetio glad. Kako je deda jeo ljutu papriku, i Matija zatraži jednu. A kad zagrize, đavolasto primeti: ova paprika je ljuća od mog tate!

Нема коментара:

Постави коментар