Jedna se strina gadno razbolela: boli je grlo, ne može da govori. Što ne ideš kod lekara, pitala je moja majka. Treba da se zakaže, odgovara ona šapatom (jer ne može drukče).
Ista ti do skoro, rekoh majci. Stariji ljudi ozbiljno zaziru od zdravstvenih ustanova i medicinskog osoblja (ako na šalteru Kerber u belom mantilu kaže tako i tako, vratima ordinacije se ne prilazi). I često pogrešno shvataju.
Jedva sam to i svojoj majci objasnila. Povraća, boli je glava, visok joj pritisak... leži po čitav dan, glave ne diže. Što ne ideš kod lekara? Ne mogu, zakazala sam za prekosutra.
Ista ti do skoro, rekoh majci. Stariji ljudi ozbiljno zaziru od zdravstvenih ustanova i medicinskog osoblja (ako na šalteru Kerber u belom mantilu kaže tako i tako, vratima ordinacije se ne prilazi). I često pogrešno shvataju.
Jedva sam to i svojoj majci objasnila. Povraća, boli je glava, visok joj pritisak... leži po čitav dan, glave ne diže. Što ne ideš kod lekara? Ne mogu, zakazala sam za prekosutra.
Pa hoće li čovek da zakazuje napad slepog creva?! Zakazuješ za redovnu terapiju, za već utvrđene dijagnoze. A s bolešću nema nagodbe niti čovek može da predvidi sve nesreće što ga snalaze.
Ujeo me stršljen, a alergičan sam; za koji dan mogu da zakažem kod lekara, a da stignem pre vlastitog podušja za sedmicu? Ajd, molim te, srčani udaru, ako možeš da naiđeš u sledeći petak, tad imam zakazano (inače možeš da udaraš kol'ko oćeš, nema slobodnih termina... sem kod grobara, tamo može i prekoreda).
Majka se naučila pameti. A i strina će ovih dana: prima injekcije do subote.
Нема коментара:
Постави коментар