Jedna od najvećih trauma moje majke (a verovatno i mnogih drugih žena) jeste kad vidi metlu položenu "čistilicom" na pod, tj. baš onako kako treba i kako je ja ostavljam. Automatski joj se digne kosa na glavi i drekne: što ostavljate metlu ovako, da se POLOMI!
Pobogu, ženo, pa šta ako će se polomiti (možda od rada; od stajanja, u bilo kom stavu, sigurno neće)? Ničija nije gorela do zore, pa i ona mora da se penzioniše (a uvek dođu mlađe, lepše, čvršće...). Polomiće se! I ja ću se polomiti, pa nikom ništa!
Pobogu, ženo, pa šta ako će se polomiti (možda od rada; od stajanja, u bilo kom stavu, sigurno neće)? Ničija nije gorela do zore, pa i ona mora da se penzioniše (a uvek dođu mlađe, lepše, čvršće...). Polomiće se! I ja ću se polomiti, pa nikom ništa!
Stvari, pojmi ako si kadra, služe ljudima, a ne ljudi (da se klanjaju) stvarima.
Нема коментара:
Постави коментар