Budući da sam natovarena ko magarac (vučem i pun ranac i torbu s laptopom), sedoh da pričekam trolu, da ne vučem sve to do Trga. Kraj mene beše jedna baba, dobrodržeća (tek da napuni osamdeset, posle mi rekla), al' oslonjena o štap, od koje neki gospodin zatraži informacije o određenom autobusu. Ide vam taj i taj, baba reče, a onda, iako joj on beše već gotovo napola okrenuo leđa, dodade: ali blizu vam je, možete do Trga i peške. Ovaj klimnu glavom, ali ne mrdnu sa stanice, a baba naglas primeti: mlad čovek (recimo oko šezdeset; ali svakome je mlad onaj ko za njim kaska dve decenije), može da ide!
Nasmejah se u sebi. Dok može, čovek obično neće. Kad ostari, neminovno će želeti (i da hoda, i još štošta), a neće moći, i biće mu žao što te privilegije nije u mladosti koristio.
Potom se baba i sa mnom zapriča. Mislim, ona priča, ja nešto malo potvrdim, uglavnom se na to svede (sa svim nepoznatima koji me na ulici oslove). Ne volim ja te javne debate na autobuskim stanicama (ni bilo gde drugde). Promenili su se ljudi, gospođo (reče, a ja se u sebi naroguših), sve se promenilo. Vremena su se, gospođo (agrrrrrr, tako mi i treba kad ja čekam prevoz i još sednem), promenila. E, da se vrate ona naša vremena... (Još nikad nije vreme došlo da novo bude bolje no prošlo!)
Kažu da nas je Tito zadužio i zadužio, ali je bio cenjen svugde, gospođo (deset, devet, osam, sedam, šest...). Moj muž i ja smo radili vani, u ambasadi bili domari. Jugoslovenska ambasada imala broj trinaest (nemam ti pojma gde i šta) i čim čuju za taj broj, svi se u osmeh pretvore: Aaa, Titoo, Jugoslavija... Svi ga znali i voleli. A kako je njegova Jovanka bedno živela, ne znam da l' ste čitali, gospođo...
E, baba, nazoveš li me još jednom gospođo, odnećeš Jovanki igle (lično ću ti spakovati) ili pozdrave (za one koji ne razumeju te pletaće metafore). Gospođo (mrzim da me tako oslovljavaju; pošto nemam muža, zvuči mi ko da imam šezdeset pet godina)! I ja tebi,baba, i ja tebi!
Nasmejah se u sebi. Dok može, čovek obično neće. Kad ostari, neminovno će želeti (i da hoda, i još štošta), a neće moći, i biće mu žao što te privilegije nije u mladosti koristio.
Potom se baba i sa mnom zapriča. Mislim, ona priča, ja nešto malo potvrdim, uglavnom se na to svede (sa svim nepoznatima koji me na ulici oslove). Ne volim ja te javne debate na autobuskim stanicama (ni bilo gde drugde). Promenili su se ljudi, gospođo (reče, a ja se u sebi naroguših), sve se promenilo. Vremena su se, gospođo (agrrrrrr, tako mi i treba kad ja čekam prevoz i još sednem), promenila. E, da se vrate ona naša vremena... (Još nikad nije vreme došlo da novo bude bolje no prošlo!)
Kažu da nas je Tito zadužio i zadužio, ali je bio cenjen svugde, gospođo (deset, devet, osam, sedam, šest...). Moj muž i ja smo radili vani, u ambasadi bili domari. Jugoslovenska ambasada imala broj trinaest (nemam ti pojma gde i šta) i čim čuju za taj broj, svi se u osmeh pretvore: Aaa, Titoo, Jugoslavija... Svi ga znali i voleli. A kako je njegova Jovanka bedno živela, ne znam da l' ste čitali, gospođo...
E, baba, nazoveš li me još jednom gospođo, odnećeš Jovanki igle (lično ću ti spakovati) ili pozdrave (za one koji ne razumeju te pletaće metafore). Gospođo (mrzim da me tako oslovljavaju; pošto nemam muža, zvuči mi ko da imam šezdeset pet godina)! I ja tebi,baba, i ja tebi!
Нема коментара:
Постави коментар