понедељак, 11. септембар 2017.

Kako sam se zavalila na kauču, stomak mi (ispupčen ohoho) ostao isturen i nezaštićen. Maša to iskoristi da na njega spusti dlan i pomazi ga, tvrdeći da u njemu ima brata i sestru (lako je gloginje mlatiti tuđim...; kanda me poslala na veštačku oplodnju, pa se očas posla začele dvojke; nije ni to loše: jednim udarcem ili... već nečim -- dve muve). 
Dok sam se, kroz smeh, opirala njenim dodirima i rečima, pa i mislima, ona poče da smišlja imena (da pravi ražanj za zeca, tačnije dva, dok je zec u... šumi, da ne budem nepristojna). Konačno se opredeli za Saru i Mihaila (to moja utroba ni u ludilu neće dopustiti; sva sreća da se u rađanje ne upustih, grdnih bih se muka napatila tražeći "milije ime, što još ne ču svet").
Ma to je Salo i Masnoća, iscerih se i jedva se ratosiljah bede. Ne znam šta su danas svi navalili da mi (ne)rađanje nabijaju na nos.

Нема коментара:

Постави коментар