субота, 30. септембар 2017.

Bananica

Kako se u mom krevetu redovno obeduje (jedem ja sama, pa i sestrići, gledajući me, stekli istu naviku), on je prva asocijacija na hranu (eto, šta ćete, dok neki krevet koriste u druge svrhe, meni je, između ostalog, trpezarija).
Čim danas poče crtani, Ignjat se iskobelja ispod jorgana i pohita iz sobe. Da vidim šta ima (da) se pojede, objasni mi. Ja za njim, a on pred frižider: otvorio vrata i gledaa, gledaa... A sve pregledno, ko na dlanu, i ničeg njemu interesantnog: pavlaka, ajvar... Aaa, bananica! Ma nema bananice, rekoh, juče ste sve pojeli (stavili punu kesu na krevet, pa jedi, jedi, dok beše, koliko ko ugrabi), to je ljuta paprika (ponajviše crvena, pa liči). Ali kako dograbih tu kesu punu ljutine, spazih je. Jedna jedina bananica, skrila se iza šerpe. A Ignjat, stojeći na ivici frižidera i držeći se za najvišu policu, spazio je kroz staklo. Nekad je situacija preglednija kad si mali.
Samo jedna ima, podeli sa sekom, doviknuh, dok je Ignjat žurio natrag u krevet. Ne mogu podelim, odbrusi mi trčeći, ja ne volim (da) delim. Srećom, Staša izjavi: ja neću, neeću.Sasvim je normalno da slatkiše koje žele deca nerado (često uz prisilu) s drugima dele.

Нема коментара:

Постави коментар