Kad god smo kretali s plaže (jednako kao i na plažu) svak je imao pune ruke: asure, torbe s peškirima, lopta, kofe, lopate, grabulje, dušek, noša, deca (sitna, što neće noge na zemlju da spuste) i šeširi (koji pri dolasku stoje na glavama, ali s večeri tamo ne pašu)... pa šta kome dopadne.
Ti šeširi su uglavnom dospevali u Mašine ruke, svakako ne njenom voljom. A juče ih (ne mareći što nosim torbu o ramenu, Stašu o kuku i prostirke u ruci) utrapi meni (nisu joj se uklapali u planove... da sebi ugodi).
Da, rekoh Staši, ja ću i šešire da nosim, a Maši da budu prazne ruke. Prazne, obrecnu se ona (dajući mi vremena da kroz tu ironiju nazrem zelenu (ljigavu) lopticu koju je šakama stiskala), e moja .... tetka! (Oštroumnog li deteta: kao, i ona podnosi deo tereta.)
Ti šeširi su uglavnom dospevali u Mašine ruke, svakako ne njenom voljom. A juče ih (ne mareći što nosim torbu o ramenu, Stašu o kuku i prostirke u ruci) utrapi meni (nisu joj se uklapali u planove... da sebi ugodi).
Da, rekoh Staši, ja ću i šešire da nosim, a Maši da budu prazne ruke. Prazne, obrecnu se ona (dajući mi vremena da kroz tu ironiju nazrem zelenu (ljigavu) lopticu koju je šakama stiskala), e moja .... tetka! (Oštroumnog li deteta: kao, i ona podnosi deo tereta.)
Нема коментара:
Постави коментар