Iza kuće u čijem smo prizemlju iznajmili apartman, nalazio se vrt, što me osobito radovalo (volim drveće, naročito rodno). U vrtu: razgranat orah pod kojim se skrivao hlad, smokva (što je upravo sazrevala poslednjih dana našeg boravka na moru, zbog čega sam je redovno obilazila i njome se sladila), šljiva (još potvrda), jabuka, kruška (ona zimska, čiji je plod svaki put kad pod nju zađemo klepio po glavi Ignjata u mom naručju; ali to je hrabro momče: samo se počeše, a suzu ne pusti).
U tom vrtu bejahu i četiri kornjače. Sitna deca (Maša samo ponekad) i ja nekoliko puta dnevno zabavljali smo se tragajući za njima i gledajući kako izvlače šije iz oklopa, grickaju kore od lubenice ili ostatke nekih voćki. I mogu vam reći: te kornjače su nepravedno proglašene sporima. Ako ne verujete meni, pitajte Stašu koliko vremena ima da šmugne u moje ruke kad se kornjača na nju ustremi.
Naša potraga za kornjačama nalikovala je nekoj igri skrivalica. Gotovo da nikad nismo našli sve četiri kornjače u isti mah. Dešavalo se da ih vidimo u tročlanoj grupi, kao prvi put, kroz vrata kuhinje. I narednog jutra, kako spavaju u ćošku vrta, jedna do druge. Jednom jednu nađemo pod nekim žbunom, drugu pod orahom uz betonski zid, treću pod lišćem u ćošku. Četvrtu uglavnom ne nađemo (ko da u zemlju propadne). Jednom ih i ne videsmo, samo smo znali da su zatrpane pokošenom i sasušenom travom u uglu (očito je njima i namenjena), jer ih nigde drugde ne beše, a "trava" se mrdala.
U tom vrtu bejahu i četiri kornjače. Sitna deca (Maša samo ponekad) i ja nekoliko puta dnevno zabavljali smo se tragajući za njima i gledajući kako izvlače šije iz oklopa, grickaju kore od lubenice ili ostatke nekih voćki. I mogu vam reći: te kornjače su nepravedno proglašene sporima. Ako ne verujete meni, pitajte Stašu koliko vremena ima da šmugne u moje ruke kad se kornjača na nju ustremi.
Naša potraga za kornjačama nalikovala je nekoj igri skrivalica. Gotovo da nikad nismo našli sve četiri kornjače u isti mah. Dešavalo se da ih vidimo u tročlanoj grupi, kao prvi put, kroz vrata kuhinje. I narednog jutra, kako spavaju u ćošku vrta, jedna do druge. Jednom jednu nađemo pod nekim žbunom, drugu pod orahom uz betonski zid, treću pod lišćem u ćošku. Četvrtu uglavnom ne nađemo (ko da u zemlju propadne). Jednom ih i ne videsmo, samo smo znali da su zatrpane pokošenom i sasušenom travom u uglu (očito je njima i namenjena), jer ih nigde drugde ne beše, a "trava" se mrdala.
Po vrtu se (kao i po dvorištu katkad) vrzmao i oveći crni mačor. Taj je, čim me spazi, mjaukao i bez bojazni prilazio mojim nogama, da se oko njih obavija. Ignjatu se takođe oko nogu pleo, što je Ignjata ushićivalo. (Kako životinje nepogrešivo znaju ko će im se obradovati mesto da ih ritne nogom.) moj sestrić je mačka želeo i u ruke da ščepa, što mačku baš nije bilo po volji. Ili, pak, ne gaji naročitu naklonost prema deci. Pred povratak kući, praćaknuo se u Ignjatovim rukama i dobro mu nokte zabo u butinu. Zato smo se Ignjat i ja na njega naljutili, rekli smo mu da je nevaljao i da više sa njim nećemo da se družimo. Tako je crni mačor ostao, mjaučući, da sam stoji na stepenicama koje vode u vrt, a na kojima su deca sa mnom volela u predvečerje da posede.
Ostao je prgavi crni mačak, ostale su kornjače, smokve i šljive koje će se retko ko setiti da ubere, ostale su prazne stepenice. Mi smo otišli.
Ostao je prgavi crni mačak, ostale su kornjače, smokve i šljive koje će se retko ko setiti da ubere, ostale su prazne stepenice. Mi smo otišli.
Нема коментара:
Постави коментар