Nikad nisam volela konkretna, banalna (a suviše lična) pitanja. Zato što nikad na njih nisam imala odgovor, bar ne odgovarajući, konvencionalan, onaj koji se očekuje (a, da budem iskrena, nisam ni želela ma sa kim to da delim).
Meni je zato uvek sve potrebno preformulisati, no najbolje je ne pitati me (što neću da kažem).
A gledam kako drugi ljudi razmišljaju (i podvlače crte, pa uključe kalkulatore). Broje veze, uspešne, propale, brakove, decu... trudnoće, pobačaje, spontane i nasilne... diplome, nagrade... snošaje, plodne dane... krastavce, jabuke, cvekle i paprike... Sve fino i precizno evidentiraju i razvrstavaju: dva-tri propala braka, dve ozbiljne veze, šest neozbiljnih, četiri kratke, tri duge... dve kofe cvekle, tri korpe kukuruza, četiri džaka krompira (jedan bušan, pa tri ispala)... I nije im problem da to saopšte svakom ko (ne) želi da čuje.
Odgovori na ključna pitanja kod mene nisu konkretni ni lako razumljivi (a najčešće ne želim da ih dam). Ukopah se kad me, nakon iscrpnog izveštaja o sopstvenom ljubavnom životu, upitaše: jesi li ti mala ozbiljnu vezu? Aaa... hm... ovaj... A vezu? (Mislim, postoji i ta mogućnost. Svet je pun čudaka.) Jesam li morala da imam? I šta znači ozbiljna? Da je takva bila, ne bi prošla. A zašto bih ikom o tome morala da govorim?
Nemam, ljudi, nemam. Ni kučeta ni mačeta (tek nešto cvekle, šargarepe i krompira, koje su mi roditelji uzgajili). I eto me žive. Što to vama smeta?
Meni je zato uvek sve potrebno preformulisati, no najbolje je ne pitati me (što neću da kažem).
A gledam kako drugi ljudi razmišljaju (i podvlače crte, pa uključe kalkulatore). Broje veze, uspešne, propale, brakove, decu... trudnoće, pobačaje, spontane i nasilne... diplome, nagrade... snošaje, plodne dane... krastavce, jabuke, cvekle i paprike... Sve fino i precizno evidentiraju i razvrstavaju: dva-tri propala braka, dve ozbiljne veze, šest neozbiljnih, četiri kratke, tri duge... dve kofe cvekle, tri korpe kukuruza, četiri džaka krompira (jedan bušan, pa tri ispala)... I nije im problem da to saopšte svakom ko (ne) želi da čuje.
Odgovori na ključna pitanja kod mene nisu konkretni ni lako razumljivi (a najčešće ne želim da ih dam). Ukopah se kad me, nakon iscrpnog izveštaja o sopstvenom ljubavnom životu, upitaše: jesi li ti mala ozbiljnu vezu? Aaa... hm... ovaj... A vezu? (Mislim, postoji i ta mogućnost. Svet je pun čudaka.) Jesam li morala da imam? I šta znači ozbiljna? Da je takva bila, ne bi prošla. A zašto bih ikom o tome morala da govorim?
Nemam, ljudi, nemam. Ni kučeta ni mačeta (tek nešto cvekle, šargarepe i krompira, koje su mi roditelji uzgajili). I eto me žive. Što to vama smeta?
Нема коментара:
Постави коментар