Jedne smo noći moje sestričine i ja vozile hoverbord u obližnjoj ulici. A kad se vratismo, one utrčaše u dvorište i jurnuše pred štalu rođaka, da, kako često čine, vide krave, dodaju im koju travku (iz ruke da im jedu), da vide pse, da ih pomaze...
Pred stajom bejahu i oni ogromni koturi sena i gomila slame. Moje sestričine nekako se dosetiše da na slamu poskoče... jednom, drugi put, treći... Onda osetiše zanos, pa se još radije zatrkivahu i kikotahu, te podvriskivahu tako da se usnuli narod trzao iz sna. Ič ne mariše ni za pomenuti narod, ni za njihov san, a ni za moje dovikivanje (da pođemo) i oči koje se sklapahu.
Kad skoči na omanju gomilicu sena, Mia izjavi: ovo je domaća trambulina! Pa ovo je puno zabavnije od hoverborda, dodade, poskakujući stvarno ko na trambulini (ne trebaju elastične žice onome ko ima mašte i energije).
Pa eto, vidite, rekoh zadovoljno, osmehnuvši se, a ne treba vam sto sedamdeset evra (ko za hoverbord, i to jeftiniji), dinara ne košta.
Ne mora zabava da se kupi, današnja deca to danas uglavnom ne znaju, niko im nije (po)kazao, a njihovi roditelji zaboravili. Mi smo se u detinjstvu zavlačili u kupe šaše (ko vigvami), peli na stogove sena i kamare slame (desetinu metara uvis naslagane bale), pa otud skakali (njih tamo ne bih smela pustiti; na nas niko nije obraćao pažnju, a one su prezaštićene). Jednom mi se noge sabile u zemlju, nisam nekoliko trenutaka mogla da koračam. Ali bar jedan tren osetiš se kao ptica. I osmeh ti duugo, dugo ne silazi s lica.
Ponoć beše već. Vampiri će sad, eej! Ali zastrašivanje nije pomoglo. (A i ti vampiri, ko za inat, sad našli da lenstvuju, nijedan iz groba bar načas da ustane, da toj igri u nedoba na kraj stane.) To svejednako skače i ciči. Jedva sam s privolela da odlože igru do jutra. I sutradan su odmah tražile da se vrate na novootkriveno igralište (dva hoverborda, obuzeta ljubomorom, jedila su se u hodniku).
Izađite, deco, u polje! Tamo vam je drveće, da se po njemu pentrate, izvaljena debla, da po njima hodate i da ih preskačete, tamo su livade, da kroz njih ko vetar jurite, tamo šume, da se izmeđ stabala vijate... Izađite, deco, napolje i uživajte!
Pred stajom bejahu i oni ogromni koturi sena i gomila slame. Moje sestričine nekako se dosetiše da na slamu poskoče... jednom, drugi put, treći... Onda osetiše zanos, pa se još radije zatrkivahu i kikotahu, te podvriskivahu tako da se usnuli narod trzao iz sna. Ič ne mariše ni za pomenuti narod, ni za njihov san, a ni za moje dovikivanje (da pođemo) i oči koje se sklapahu.
Kad skoči na omanju gomilicu sena, Mia izjavi: ovo je domaća trambulina! Pa ovo je puno zabavnije od hoverborda, dodade, poskakujući stvarno ko na trambulini (ne trebaju elastične žice onome ko ima mašte i energije).
Pa eto, vidite, rekoh zadovoljno, osmehnuvši se, a ne treba vam sto sedamdeset evra (ko za hoverbord, i to jeftiniji), dinara ne košta.
Ne mora zabava da se kupi, današnja deca to danas uglavnom ne znaju, niko im nije (po)kazao, a njihovi roditelji zaboravili. Mi smo se u detinjstvu zavlačili u kupe šaše (ko vigvami), peli na stogove sena i kamare slame (desetinu metara uvis naslagane bale), pa otud skakali (njih tamo ne bih smela pustiti; na nas niko nije obraćao pažnju, a one su prezaštićene). Jednom mi se noge sabile u zemlju, nisam nekoliko trenutaka mogla da koračam. Ali bar jedan tren osetiš se kao ptica. I osmeh ti duugo, dugo ne silazi s lica.
Ponoć beše već. Vampiri će sad, eej! Ali zastrašivanje nije pomoglo. (A i ti vampiri, ko za inat, sad našli da lenstvuju, nijedan iz groba bar načas da ustane, da toj igri u nedoba na kraj stane.) To svejednako skače i ciči. Jedva sam s privolela da odlože igru do jutra. I sutradan su odmah tražile da se vrate na novootkriveno igralište (dva hoverborda, obuzeta ljubomorom, jedila su se u hodniku).
Izađite, deco, u polje! Tamo vam je drveće, da se po njemu pentrate, izvaljena debla, da po njima hodate i da ih preskačete, tamo su livade, da kroz njih ko vetar jurite, tamo šume, da se izmeđ stabala vijate... Izađite, deco, napolje i uživajte!
Нема коментара:
Постави коментар