Godinama ih nisam videla. U mom dvorištu svi su pre desetak godina posečeni. Moji sestrići ih nisu zatekli ni upoznali.
I ovih dana neko je kraj puta i susednog dvorišta spazio mladunca. Samonikli beli dud. Ignjat se odmah počastio tim dudinjama i dopalo mu se.
A danas kad smo šetali, spazismo kraj puta najpre jedan, a potom i drugi crni dud. Staša je odmah probala, kao i Maša. I dopalo im se. Ja, ne znam zašto, nisam probala. Valjda što sam punu šaku ponela za Ignjata. I što su mi se te dudninje šakom razmrljavile. Kod tog voća nevolja je što je dozlaboga osetljivo, meko.
Ignjat najpre poče da negoduje i usteže se, ali sam ja odmah razumela u čemu je stvar. Zna da su dudinje bele, takve je jeo; za ove je mislio da su trule. Nisu kvarne, objasnih mu, ove su drugačije. Onaj je beli, a ovaj crni dud. I čim proba, dopade mu se. I Staša se navukla kao prase. Svi su hteli još, ali nije bilo.
Te dudove, čije je sadnice moj deda, baba je pričala, doneo iz Selevca (ne znate gde je? nema veze, ne znam ni ja, sem da je tu negde), za meze svilenim bubama koje su gajili, mnogo godina pošto se deda upokojio, po nalogu moje majke otac je, jedan po jedan, posekao. (Razarati je uvek blo mnogo lakše nego graditi, pogotovo ako jedan gradi, a drugi razgrađuje.) Majci se nije dopadalo (a reče jedan moj profesor: što žena hoće, i bog hoće; no se na nju nisam umentula) što dudinje posvuda padaju i flekaju beton, što mame kokoške, koje potom kljucaju, pa im to utiče na probavu i onda se olakšavaju gde stignu. A što te kokoške, moram priznati, znaju da... čudo jedno.
Ipak, meni nedostaju ti moji dudovi, svedoci mog detinjstva. Na jednom je bila greda o kojoj je visila ljuljaška (na njoj smo se ljuljale moje sestre i ja; pazila nas mršava, stara i dementna prababa u crnini, tako je pamtim).
Kraj drugog je bila furuna u kojoj se pekao hleb (najviše sam volela male i okrugle, mnogo mi nedostaje ona topla hrskava korica koju bih čitavu ogulila; ko nikad nije jeo mast i alevu papriku s vrelim domaćim hlebom -- ne zna šta je propustio). I pušnica, koja se odavno ne puši nit se u njoj meso suši. Ni kamen od nje ne osta... Samo slika moga dede kako mistrijom na zid nanosi malter, to pamtim; za tu sliku vezano je i moje prvo osećanje stida koje pamtim. Deda mi je rekao da seče uši -- krpi dupe, pa satima baba od mene nije mogla da izvuče taj citat koji me mučio.
Kraj trećeg je bio poljski klozet (koji ga je nadživeo, mada se odavno ne koristi; i on mi nedostaje, sve volim da radim u prirodi, ugodnije je)...
I ovih dana neko je kraj puta i susednog dvorišta spazio mladunca. Samonikli beli dud. Ignjat se odmah počastio tim dudinjama i dopalo mu se.
A danas kad smo šetali, spazismo kraj puta najpre jedan, a potom i drugi crni dud. Staša je odmah probala, kao i Maša. I dopalo im se. Ja, ne znam zašto, nisam probala. Valjda što sam punu šaku ponela za Ignjata. I što su mi se te dudninje šakom razmrljavile. Kod tog voća nevolja je što je dozlaboga osetljivo, meko.
Ignjat najpre poče da negoduje i usteže se, ali sam ja odmah razumela u čemu je stvar. Zna da su dudinje bele, takve je jeo; za ove je mislio da su trule. Nisu kvarne, objasnih mu, ove su drugačije. Onaj je beli, a ovaj crni dud. I čim proba, dopade mu se. I Staša se navukla kao prase. Svi su hteli još, ali nije bilo.
Te dudove, čije je sadnice moj deda, baba je pričala, doneo iz Selevca (ne znate gde je? nema veze, ne znam ni ja, sem da je tu negde), za meze svilenim bubama koje su gajili, mnogo godina pošto se deda upokojio, po nalogu moje majke otac je, jedan po jedan, posekao. (Razarati je uvek blo mnogo lakše nego graditi, pogotovo ako jedan gradi, a drugi razgrađuje.) Majci se nije dopadalo (a reče jedan moj profesor: što žena hoće, i bog hoće; no se na nju nisam umentula) što dudinje posvuda padaju i flekaju beton, što mame kokoške, koje potom kljucaju, pa im to utiče na probavu i onda se olakšavaju gde stignu. A što te kokoške, moram priznati, znaju da... čudo jedno.
Ipak, meni nedostaju ti moji dudovi, svedoci mog detinjstva. Na jednom je bila greda o kojoj je visila ljuljaška (na njoj smo se ljuljale moje sestre i ja; pazila nas mršava, stara i dementna prababa u crnini, tako je pamtim).
Kraj drugog je bila furuna u kojoj se pekao hleb (najviše sam volela male i okrugle, mnogo mi nedostaje ona topla hrskava korica koju bih čitavu ogulila; ko nikad nije jeo mast i alevu papriku s vrelim domaćim hlebom -- ne zna šta je propustio). I pušnica, koja se odavno ne puši nit se u njoj meso suši. Ni kamen od nje ne osta... Samo slika moga dede kako mistrijom na zid nanosi malter, to pamtim; za tu sliku vezano je i moje prvo osećanje stida koje pamtim. Deda mi je rekao da seče uši -- krpi dupe, pa satima baba od mene nije mogla da izvuče taj citat koji me mučio.
Kraj trećeg je bio poljski klozet (koji ga je nadživeo, mada se odavno ne koristi; i on mi nedostaje, sve volim da radim u prirodi, ugodnije je)...
Dudovi kojih više nema sem nostalgije uzrokuju i poetske probleme. Jer kako će deca razumeti ravnodušnost onog Ršumovićevog gotovana koji je, sevši pod dud (pod štaa, pitaće deca), izjavio: "prezirem trud, nek radi onaj ko je lud"? Da ne beše tog duda, pesnik bi imao muka s rimom ko što će deca imati s razumevanjem poetske lokacije.
Нема коментара:
Постави коментар