Jeste audi veći no što beše laguna, ali i deca se uvećala, sve to dobro uhranjeno i kao od brega odvaljeno. Kako sam u auto sela i raširila noge da uzmem Stašu u krilo, gotovo se deset sati nisam pomerila. Ignjat se takođe uglavnom nije micao, ali, mora se priznati, zauzimao je i najbolju poziciju. Maša je noge čas skupljala, čas preko mojih opružala. Nevolja beše kad ih navali na brata ili sestru (brat je trpeo ćutke, a sestra kmečala dok je ne oslobodim).
Elem, preko mene, ko da me džinovski pauk poklopio, svaki čas i sa svih strana letele su neke noge (omanje, pozamašne, bose, u čarapama...). Neki su pokušavali da zbace čaršaf u koji su se uvrzli, a neki noge devetogodišnje sestre (takve su u ovakvim, stešnjenim, okolnostima vrlo nezgodne).
Ja sam, držeči usnulu Stašu u naručju, mogla tek da zabacim glavu udesno ili ulevo i spavam, kako-tako (razjapljenih usta i upalih obraza, kao da sam upravo ustala iz groba -- zet se potrudio da jednom rukom vozi, a drugom fotografiše). Tek sam negde u zoru uspela da se oslobodim sandala (aah, kako su se obradovale moje noge). Bez njih je bilo mnogo lakše.
Muzički izbor mog zeta ipak mi je pao teže od svega ostalog. Beše tek oko pet, taman smo prošli Rašku, kad je mali mrav u nedrima nestoo (pa ko mu kriv, što bez mape kreće). Samo mi je on falio, pomislih (iako je, kad se uzme u obzir šta sam sve te noći čula, bio pravi melem za moje uši). Ma gde su ti mravojedi kad su najpotrebniji?! Došlo mi da ga ščepam i glavu mu razbijem o beton (surovo priznajem, ali neka se uzme u obzir da bejah neispavana i razdražljiva), pre no što Ajša vrisne, a on zabasa još dublje.
Oko osam stigosmo najzad kući. Kad tetka nije besna, audi nije tesan (iako su deca pozamašna). Samo sam se jedva izvukla iz auta i neko vreme hodala kao robot kojem su se šrafovi razlabavili.
Elem, preko mene, ko da me džinovski pauk poklopio, svaki čas i sa svih strana letele su neke noge (omanje, pozamašne, bose, u čarapama...). Neki su pokušavali da zbace čaršaf u koji su se uvrzli, a neki noge devetogodišnje sestre (takve su u ovakvim, stešnjenim, okolnostima vrlo nezgodne).
Ja sam, držeči usnulu Stašu u naručju, mogla tek da zabacim glavu udesno ili ulevo i spavam, kako-tako (razjapljenih usta i upalih obraza, kao da sam upravo ustala iz groba -- zet se potrudio da jednom rukom vozi, a drugom fotografiše). Tek sam negde u zoru uspela da se oslobodim sandala (aah, kako su se obradovale moje noge). Bez njih je bilo mnogo lakše.
Muzički izbor mog zeta ipak mi je pao teže od svega ostalog. Beše tek oko pet, taman smo prošli Rašku, kad je mali mrav u nedrima nestoo (pa ko mu kriv, što bez mape kreće). Samo mi je on falio, pomislih (iako je, kad se uzme u obzir šta sam sve te noći čula, bio pravi melem za moje uši). Ma gde su ti mravojedi kad su najpotrebniji?! Došlo mi da ga ščepam i glavu mu razbijem o beton (surovo priznajem, ali neka se uzme u obzir da bejah neispavana i razdražljiva), pre no što Ajša vrisne, a on zabasa još dublje.
Oko osam stigosmo najzad kući. Kad tetka nije besna, audi nije tesan (iako su deca pozamašna). Samo sam se jedva izvukla iz auta i neko vreme hodala kao robot kojem su se šrafovi razlabavili.
Нема коментара:
Постави коментар