Isprva sam imala totalnu averziju. Međutiim, kad god mi se svidi majica moje drugarice, ona kaže: kupila sam u sekondhendu.
Rešim i ja jednom da zađem u njenu omiljenu radnju, baš da vidim taj rudnik lepih bluzica. Oba puta provela sam unutra najviše po pet minuta i izašla zgađena. Ne znam jesam li došla u najgorem momentu (kad je sve probrano) ili, zbog averziije nisam umela i mogla da vidim (ono što valja). Bile su to sve same rite, gadno mi beše što sam ih pipnula.
A onda sam jednom zašla u neku manju radnjicu kod Franša, zarad nekih šalvara od teksasa što su visile primamljivo na vratima. I bile su mi male, ali ne i zelena i plava katka suknja, koje me koštahu po sto dinara.
Od tog dana redovno ne samo da zalazim u te radnje nego i nalazim šta mi duša ište. Nađem i modele i boje koji mi lepo stoje. Posreći mi se često da dograbim stvari nove novcite.
Sekondhend prodavnice postale su mi ko deci kinder jaje. Svaki put kad u neku zađem, vrlo sam uzbuđena jer ne znam šta ću novo (s navodnicima ili bez njih) izvući. Navukla sam se, priznajem.
Pred odlazak na more prvi put sam skoknula u Tekstil haus na Bulevaru. I kad spazih neku predivnu svilenkastu bluzu (jeste sivo-roze, šarena, ali toliko divna), tanušnu, ja je odmah zgrabim, ne razumejući kako je neko pre već nije ugrabio.
Nakon minut-dva obrati mi se, tačnije zacvile kao guja ljuta, seda starica: Gospođo (nisam ja gospođa, mrzim da me tako zovu; ja sam babadevojka, i to mi je draže), to je mojee, dajte mii, juče sam rezervisala... Zbunih se na tren, ali ne nasedoh. Stajala je ovde, rekoh, ne piše da je to rezervisano. (I nema tu: moje, tvoje... ko pre devojci -- njegova devojka!) Jeste, ja sam rezervisala, pocepana je jako, vidite tu... Dajte mi, cvilela je jezivo, vidite da sam sa štapom. Sa štapom, pa? (Takve treba da propustim na kasi, pred šalterom, da im ustupim mesto u autobusu, prevedem ih preko ulice, ponesem im punu torbu...) Kad je jednom nogom u grobu, koji će joj mladalačka bluza, za put preko Stiksa; bolje da je moja, meni je, bar se nadam, nešto više vremena do odlaska ostalo. A možda je to bilo upozorenje, pretnja? Vidite da sam sa štapom... ne terajte me da ga upotrebim (i na vašim leđima ili glavi ostavim potvrdu koliko mi se ta bluzica dopada).
Dajte mi, nije odustajala, meni je mama šnajderka, pa će pokušati da ubaci neko parče. A? Osamdeset joj bar godiina, a ne samo da ima mamu, no mama još može (i vidi) da šije! Ako ja sve nisam pogrešno zapamtila (ko zna, možda je rekla sestra).
Kako bluzu nisam ispuštala, baba se obrati radnici na kasi, koja nije znala gde joj je glava. I ja rekoh: sad ću da pitam. A baba je kmečala, ko da joj život zavisi od toga: de-voj-či-ce (unjkavo, kroz nos), devojčice, kažite joj... Najednom se devojka obrecnu: To je stajalo ovde dva sata, zašto niste uzeli? Baba zaneme, a ja se pobedonosno popeh na sprat da probam.
Ispostavi se da je bluza mnogo oštećena (obično se mnoge stvari ofingerima iskasape, jer žene, alave, ne gledaju, naročito kad cene padnu, šta, gde i kako kače). I nekako mi bilo neugodno (možda što klime nema, rukavi podugi, a temperatura visoka). A i ko bi mi ono krpio (moja mama ne zna da šije) i na šta bi to ličilo. Obradovaće se baba što neću, pomislih. Ali se zadržah da i gore pogledam šta ima. Kad eto ti babe, sa štapom... gleda me, ozarena nadom: Jeste li probali? Da je ne mučim, odmah joj pružih: evo, ne odgovara mi. Ona se pretvorila u osmeh: Ja se popela gore da vidim da li hoćete.
Eto motiva da se stepenici prevale. Mada mi beše žao što odmah nisam spustila, da se ne muči. Živa bila, bako, živa bila, nek dugo na tebi šušti (zakrpljena) svila!
Rešim i ja jednom da zađem u njenu omiljenu radnju, baš da vidim taj rudnik lepih bluzica. Oba puta provela sam unutra najviše po pet minuta i izašla zgađena. Ne znam jesam li došla u najgorem momentu (kad je sve probrano) ili, zbog averziije nisam umela i mogla da vidim (ono što valja). Bile su to sve same rite, gadno mi beše što sam ih pipnula.
A onda sam jednom zašla u neku manju radnjicu kod Franša, zarad nekih šalvara od teksasa što su visile primamljivo na vratima. I bile su mi male, ali ne i zelena i plava katka suknja, koje me koštahu po sto dinara.
Od tog dana redovno ne samo da zalazim u te radnje nego i nalazim šta mi duša ište. Nađem i modele i boje koji mi lepo stoje. Posreći mi se često da dograbim stvari nove novcite.
Sekondhend prodavnice postale su mi ko deci kinder jaje. Svaki put kad u neku zađem, vrlo sam uzbuđena jer ne znam šta ću novo (s navodnicima ili bez njih) izvući. Navukla sam se, priznajem.
Pred odlazak na more prvi put sam skoknula u Tekstil haus na Bulevaru. I kad spazih neku predivnu svilenkastu bluzu (jeste sivo-roze, šarena, ali toliko divna), tanušnu, ja je odmah zgrabim, ne razumejući kako je neko pre već nije ugrabio.
Nakon minut-dva obrati mi se, tačnije zacvile kao guja ljuta, seda starica: Gospođo (nisam ja gospođa, mrzim da me tako zovu; ja sam babadevojka, i to mi je draže), to je mojee, dajte mii, juče sam rezervisala... Zbunih se na tren, ali ne nasedoh. Stajala je ovde, rekoh, ne piše da je to rezervisano. (I nema tu: moje, tvoje... ko pre devojci -- njegova devojka!) Jeste, ja sam rezervisala, pocepana je jako, vidite tu... Dajte mi, cvilela je jezivo, vidite da sam sa štapom. Sa štapom, pa? (Takve treba da propustim na kasi, pred šalterom, da im ustupim mesto u autobusu, prevedem ih preko ulice, ponesem im punu torbu...) Kad je jednom nogom u grobu, koji će joj mladalačka bluza, za put preko Stiksa; bolje da je moja, meni je, bar se nadam, nešto više vremena do odlaska ostalo. A možda je to bilo upozorenje, pretnja? Vidite da sam sa štapom... ne terajte me da ga upotrebim (i na vašim leđima ili glavi ostavim potvrdu koliko mi se ta bluzica dopada).
Dajte mi, nije odustajala, meni je mama šnajderka, pa će pokušati da ubaci neko parče. A? Osamdeset joj bar godiina, a ne samo da ima mamu, no mama još može (i vidi) da šije! Ako ja sve nisam pogrešno zapamtila (ko zna, možda je rekla sestra).
Kako bluzu nisam ispuštala, baba se obrati radnici na kasi, koja nije znala gde joj je glava. I ja rekoh: sad ću da pitam. A baba je kmečala, ko da joj život zavisi od toga: de-voj-či-ce (unjkavo, kroz nos), devojčice, kažite joj... Najednom se devojka obrecnu: To je stajalo ovde dva sata, zašto niste uzeli? Baba zaneme, a ja se pobedonosno popeh na sprat da probam.
Ispostavi se da je bluza mnogo oštećena (obično se mnoge stvari ofingerima iskasape, jer žene, alave, ne gledaju, naročito kad cene padnu, šta, gde i kako kače). I nekako mi bilo neugodno (možda što klime nema, rukavi podugi, a temperatura visoka). A i ko bi mi ono krpio (moja mama ne zna da šije) i na šta bi to ličilo. Obradovaće se baba što neću, pomislih. Ali se zadržah da i gore pogledam šta ima. Kad eto ti babe, sa štapom... gleda me, ozarena nadom: Jeste li probali? Da je ne mučim, odmah joj pružih: evo, ne odgovara mi. Ona se pretvorila u osmeh: Ja se popela gore da vidim da li hoćete.
Eto motiva da se stepenici prevale. Mada mi beše žao što odmah nisam spustila, da se ne muči. Živa bila, bako, živa bila, nek dugo na tebi šušti (zakrpljena) svila!
Нема коментара:
Постави коментар