Danas sam bila u Tiršovoj. Pred vratima iza kojih se kriju skener i magnetna rezonanca šetale su zabrinute majke s decom u naručju.
Četiri majke. I samo jedan otac. Verovatno je morao da vozi. (Ostali su se izvukli jer moraju na posao.) Pa zaseo u hodniku i pregleda neke spotove po Jutjubu. (Ako to nije bio otac-kolac, izvinjavam se.) Dete kenjka, gotovo vrišti u majčnim rukama, koje su verovatno odavno onemoćale, a on se ne doseća da je odmeni. Očito baktanje oko deteta nije nikad njegova briga. Ostale su žene same, i bez moralne podrške. Same čekaju, same strepe, same nose (i decu i duševni teret), same boluju... i verovatno plaču kad stignu.
Pre neki dan na moru desilo se da jedno dete nestane s plaže. Nisam lično prisustvovala, ali sam čula čitavu priču od pouzdanih svedoka. Dete ostalo s majkom na plaži, dok je otac otišao do kafića, da pročita novine, popije kaficu, odmori glavu -- pa ima i on dušu. A majka, sirotica, umorna od stalnih obaveza (ih, silna mi posla: da skuva i opere, počisti, da nahrani, napoji, obuče i svuče, okupa i očešlja, da ljulja i miluje, da tepa...), zadremala na suncu. Dete, osetivši da su uzde popustile (tata tera kera, a mama usnula ko Trnova Ružica), udaljilo se neznano kuda.
Mogu samo da pretpostavim koliko je otac poludeo kad je obavešten. U ove se žene čovek ne može pouzdati. Ostaviš ih da ti čuvaju dete deset-dvanaest godina (dok ti, recimo, dremaš u podne, gledaš utakmicu poslepodne i lunjaš uveče s drugovima po kafanama), a one zaspe (te dete podere kolena, rascopa glavu ili pobegne). Pa kako bi stado ovaca sačuvala? Ni kafu ne možeš na miru da popiješ, a kamoli natenane da pročitaš crnu hroniku i sportsku rubriku. I šta onda čovek da uradi no da je "izgazi". Ne mareći što svi na plaži, privučeni povicima, gledaju u njih, išutirao je više no fudbalsku loptu za sve ove godine. Majku li ti... da ti... drugi put ćeš dobro paziti šta radiš, pa ćeš da razmisliš da li da spavaš dok mučenik sedi pod palmom i odmerava jedre devojčurke. Pretpostavljam da žena nije ni glasa davala niti se branila. Pa muško je, mora da podvikne. A iznervirao se, mora i da udari; nije to strašno, proći će za koji dan.
Samo joj je od udarca ispala detinja crvena kofica i na tom mestu čitav dan ostala (da svedoči o bračnom nasilju, kojem se niko, a ponajmanje žrtva, ne opire). Niko se po nju do uveče nije vratio. Biće da je nezgodno hodati s kolutovima crnog luka privijenim na modricama. A muž je, i dalje gnevan i nabusit, spavao ko zaklan, dok je ona trčkala za detetom.
Maša, čuvši za taj nemio događaj, nije mogla da veruje: TUKLI SU SE?! Ne, on je nju tukao, kažem. I kažem joj još štošta o (tobožnjoj) "ravnopravnosti" polova. Ne kažem joj doslovno, ali sama shvata: niko ne sme da te bije!
Četiri majke. I samo jedan otac. Verovatno je morao da vozi. (Ostali su se izvukli jer moraju na posao.) Pa zaseo u hodniku i pregleda neke spotove po Jutjubu. (Ako to nije bio otac-kolac, izvinjavam se.) Dete kenjka, gotovo vrišti u majčnim rukama, koje su verovatno odavno onemoćale, a on se ne doseća da je odmeni. Očito baktanje oko deteta nije nikad njegova briga. Ostale su žene same, i bez moralne podrške. Same čekaju, same strepe, same nose (i decu i duševni teret), same boluju... i verovatno plaču kad stignu.
Pre neki dan na moru desilo se da jedno dete nestane s plaže. Nisam lično prisustvovala, ali sam čula čitavu priču od pouzdanih svedoka. Dete ostalo s majkom na plaži, dok je otac otišao do kafića, da pročita novine, popije kaficu, odmori glavu -- pa ima i on dušu. A majka, sirotica, umorna od stalnih obaveza (ih, silna mi posla: da skuva i opere, počisti, da nahrani, napoji, obuče i svuče, okupa i očešlja, da ljulja i miluje, da tepa...), zadremala na suncu. Dete, osetivši da su uzde popustile (tata tera kera, a mama usnula ko Trnova Ružica), udaljilo se neznano kuda.
Mogu samo da pretpostavim koliko je otac poludeo kad je obavešten. U ove se žene čovek ne može pouzdati. Ostaviš ih da ti čuvaju dete deset-dvanaest godina (dok ti, recimo, dremaš u podne, gledaš utakmicu poslepodne i lunjaš uveče s drugovima po kafanama), a one zaspe (te dete podere kolena, rascopa glavu ili pobegne). Pa kako bi stado ovaca sačuvala? Ni kafu ne možeš na miru da popiješ, a kamoli natenane da pročitaš crnu hroniku i sportsku rubriku. I šta onda čovek da uradi no da je "izgazi". Ne mareći što svi na plaži, privučeni povicima, gledaju u njih, išutirao je više no fudbalsku loptu za sve ove godine. Majku li ti... da ti... drugi put ćeš dobro paziti šta radiš, pa ćeš da razmisliš da li da spavaš dok mučenik sedi pod palmom i odmerava jedre devojčurke. Pretpostavljam da žena nije ni glasa davala niti se branila. Pa muško je, mora da podvikne. A iznervirao se, mora i da udari; nije to strašno, proći će za koji dan.
Samo joj je od udarca ispala detinja crvena kofica i na tom mestu čitav dan ostala (da svedoči o bračnom nasilju, kojem se niko, a ponajmanje žrtva, ne opire). Niko se po nju do uveče nije vratio. Biće da je nezgodno hodati s kolutovima crnog luka privijenim na modricama. A muž je, i dalje gnevan i nabusit, spavao ko zaklan, dok je ona trčkala za detetom.
Maša, čuvši za taj nemio događaj, nije mogla da veruje: TUKLI SU SE?! Ne, on je nju tukao, kažem. I kažem joj još štošta o (tobožnjoj) "ravnopravnosti" polova. Ne kažem joj doslovno, ali sama shvata: niko ne sme da te bije!
Pretpostavljam da su dete našli u blizini. I da se sve srećno završilo, tj. porodični život vratio u normalu: otac je, besan, otišao da posrče svoju kafu, a majka se s mukom trudila da ne smeće oči (kojima kapci padaju) s čeda koje da utekne gleda.
Nekad se za žene govorilo da su sve poštene -- sve ...ene (u tom je bar malo, bar ponekad, i za njih bilo užitka), danas (gotovo) sve su modre, prebijene. Ravnopravne ste, bre: kad on reši da vas opauči (nažalost bukvalno, što ga bar jednako, ako ne i više, uzbuđuje) i pameti nauči, imate prava da kažete: čekaj da operem sudove!
Nekad se za žene govorilo da su sve poštene -- sve ...ene (u tom je bar malo, bar ponekad, i za njih bilo užitka), danas (gotovo) sve su modre, prebijene. Ravnopravne ste, bre: kad on reši da vas opauči (nažalost bukvalno, što ga bar jednako, ako ne i više, uzbuđuje) i pameti nauči, imate prava da kažete: čekaj da operem sudove!
Нема коментара:
Постави коментар