Kad su sestra i zet u prodavnici nameštaja birali bračni krevet (a i mnogo puta pre i posle toga), ja sam im bila od ključne važnosti u donošenju odluke. Ako se drugo i može proceniti odoka, krevet, bogami, ne može. Na svaki sam legla: ne volim (i neću) da kupujem mačku u džaku... a i dobro mi došlo, posle višesatnog obilaženja radnji, da odmorim noge. Oni zalaze i tamo i ovamo, gledaju i stolove i ormare... a ja se uhvatila kreveta ko pijan plota: samo vrebam priliku da se na neki bacim (ne bejah pijana, ali umorna - noge me nisu držale i prijaše mi da prilegnem koji tren). Sestra i zet mi pokazuju komode, stolice... a ja ne dižem oči (ni zadnjicu) s kreveta (sem da se prebacim u drugi). Gledaju me ljudi ko da igra mečka (a ja se izvrnula ko pola konja - kakva animalna zabuna). Ama, ljudi, zar vi ne marite kakav će vam dušek biti, treba kičma da vam strada! Mene neće prevariti: osetiću ja i ono zrno graška! Sve mora da bude potaman, ništa ne sme da žulja! (Možda mi na prvom mestu i nije bila dobrobit sestre i zeta, već moja lična, jer sam znala da će biti noći koje ću i sama u tom krevetu prespavati, pa što da se tumbam i patim.) U krevetu svako treba da spava slatko kao beba (al', kom je volja, ima prava i kao zaklan da spava)!Kupuj na brzinu - kaj se natenane! Il' povedi svastiku da krevetu traži mane!
Нема коментара:
Постави коментар