четвртак, 21. март 2013.

Uljez u mom krevetu

Ne valja kad si sam(ac). Ako zanemarimo sve drugo, kad god negde odemo, zapadne mi neki pomoćni ležaj, recimo u dnevnoj sobi ili čak kuhinji (a ljaubavni parovi uživaju u luksuzu). Sem toga, kad si sam(a), svaka budala misli da joj je tvoj krevet (ne mari ako je i pomoćni) dostupan i da može u njega da uskoči kad mu volja.
Jedne godine kad bejasmo na letovanju primetim ja s večeri nekog ljigavog gmizavca (kojem ne možeš noge izbrojati) i odreagujem pribrano: vrišteći. On, pola u panici zbog moje "očaranosti" njegovom naočitošću, pola što ga je sestra, priskočivši mi u pomoć, nečim tresnula, dade se u beg (a znate kako brzo trče sve te grozne nožurde) i nestade za tren pod krevetom. Ja tu neću prenoćiti ni za živu glavu! Zar ćete da vam "držim sveću" u tim vašim bračnim odajama?! 
Dvočlana interventna ekipa (moja dva zeta) hitno je dovučena sa terase kako bi otkrila i deportovala uljeza. Odignu jednu stranu kreveta, a na podu od insekta ni traga (kao da je u zemlju propao)... Hmm... Vidi, vidi lukavog čudovišta: uhvatilo se grčevito za dno kreveta (ako ga na to nije nagnao strah za vlastiti život, mnogo mu je stalo da mi se uvuče u postelju; bože, pa nisam Monika Beluči)!
Taj drski napad na moju ličnost ja bih mu, možda, i oprostila (interventna bi ga za to i častila), ali zetovi nisu hteli da mu oproste prekinutu partiju karata: platio je glavom (i svim svojim nogama) tu svoju "životinjsku" strast (da mi u krevet nije uskočio, i danas bi možda još živ bio). Ako ne spavam s dvonožnim božanstvom u ljudskom obliku (ma ima, bre, ima), ne treba mi "stonogato" čudovište!

Нема коментара:

Постави коментар