Kanda je to neki urođeni poriv... da kuvam, da budem domaćica, da nekog hranim... Naročito kad stigne jesen, lišće žutne i počne da opada, zemljinom se zagrljaju zalud opiru prezrele ili nejake jabuke, i liju kiše... a srce se samotno ukraj peći i knjige poezije šćućuri (pa još silnije čezne i boluje).
Tad meni dođe da kuvam čorbu (od brokolija, a brokolija u prodavnici nema), da pravim pitu (od bundeve, iz naše bašte), da mesim piroge (koje nikad mesila ni jela nisam, ali znam ko jeste)... I kuvala bih... džemove i ajvare, kompote, sutlijaše... I pekla piletinu, krompir, paprike sa sirom, pogačice (možda i s čvarcima)... Satima varjaču iz ruku ne bih ispuštala. S jeseni u meni uvek iskrsne ta iskonska žudnja za kuvanjem, da budem domaćica, da hranim nekoga... domaćina (kojeg nemam... a koji možda po ceo dan bukve u šumi obara... i promrzle bi šake rado zgrejao među mojim dlanovima, pa da mu se dugi prsti u moju kosu upletu).
I žao mi što nemam šifonjer (kao onaj babin stari), zelen (sigurno bih ga tako obojila), da na njemu mirišu dunje (koje ne znam gde bih ubrala, jer naša su se stabla davno posušila) i mami pokoja tegla sa slatkom (a slatko od rendanih dunja i komadića oraha, kao ono koje je baba nekad kuvala). S jeseni uvek prispeva i žal za mladošću, sećanje na bezbrižno detinjstvo... i jača čežnja za onim koji (ne) postoji (a koji je lepši od svega lepog i bolji od svega dobrog).
Vetar zaduva iz petnih žila, strahotno zazveče okna na mom prozoru, a ja se prenem i uzdrhti duša koja sanja. Valjalo bi skuvati čaj od listova borovnice (kao onda kad sam ih prvi put, na Tari, videla, pa smo ih moja drugarica i ja devedeset i osme, uz naramke kantariona, donele i čitava ta zima od njih je imala poseban ukus), ili od mente, domaće, možda od lipovog cveta (koji sam sama osušila)... Ispekla bih vanilice (i sigurno se setila kako sam, kao dete, volela da ih za Svetog Nikolu jedem, a još više gledam, onako sitne, na stonoj vazi, kod baba Mileve)...
I sela bih kraj njega, naslonivši mu svoju glavu na rame. Pokrili bismo se kariranim ćebetom i bili srećni, što postojimo jedno kraj drugog, kraj vatre što puceta. Čvrsto bismo se zagrlili, svesni koliko smo ludo srećni što smo se našli, preko sedam gora, iza sedam mora... ja, takva kakva sam, baš za njega, i on, takav kakav je, baš za mene stvoren. Onda bih prinosila kolačiće njegovim usnama, što bih šećernim prahom posipala (a i bez šećera su već slatke, preslatke), i topila se od miline ko vanilice međ njegovim jezikom i nepcima. I obavezno bih se setila onih Davičovih stihova: kako da nađem reči detinje da ti objasnim šta ljubav znači, a da ne ranim to malo zverinje: usnu na kojoj se mrve kolači (znam da bi, nadasve obazriv, on našao načina).
Jesen je, teško će je prebroditi ko nema koga da voli, od njega žudno "reči detinje" da iščekuje (i kome ostatke fila iz vangle da servira).
Tad meni dođe da kuvam čorbu (od brokolija, a brokolija u prodavnici nema), da pravim pitu (od bundeve, iz naše bašte), da mesim piroge (koje nikad mesila ni jela nisam, ali znam ko jeste)... I kuvala bih... džemove i ajvare, kompote, sutlijaše... I pekla piletinu, krompir, paprike sa sirom, pogačice (možda i s čvarcima)... Satima varjaču iz ruku ne bih ispuštala. S jeseni u meni uvek iskrsne ta iskonska žudnja za kuvanjem, da budem domaćica, da hranim nekoga... domaćina (kojeg nemam... a koji možda po ceo dan bukve u šumi obara... i promrzle bi šake rado zgrejao među mojim dlanovima, pa da mu se dugi prsti u moju kosu upletu).
I žao mi što nemam šifonjer (kao onaj babin stari), zelen (sigurno bih ga tako obojila), da na njemu mirišu dunje (koje ne znam gde bih ubrala, jer naša su se stabla davno posušila) i mami pokoja tegla sa slatkom (a slatko od rendanih dunja i komadića oraha, kao ono koje je baba nekad kuvala). S jeseni uvek prispeva i žal za mladošću, sećanje na bezbrižno detinjstvo... i jača čežnja za onim koji (ne) postoji (a koji je lepši od svega lepog i bolji od svega dobrog).
Vetar zaduva iz petnih žila, strahotno zazveče okna na mom prozoru, a ja se prenem i uzdrhti duša koja sanja. Valjalo bi skuvati čaj od listova borovnice (kao onda kad sam ih prvi put, na Tari, videla, pa smo ih moja drugarica i ja devedeset i osme, uz naramke kantariona, donele i čitava ta zima od njih je imala poseban ukus), ili od mente, domaće, možda od lipovog cveta (koji sam sama osušila)... Ispekla bih vanilice (i sigurno se setila kako sam, kao dete, volela da ih za Svetog Nikolu jedem, a još više gledam, onako sitne, na stonoj vazi, kod baba Mileve)...
I sela bih kraj njega, naslonivši mu svoju glavu na rame. Pokrili bismo se kariranim ćebetom i bili srećni, što postojimo jedno kraj drugog, kraj vatre što puceta. Čvrsto bismo se zagrlili, svesni koliko smo ludo srećni što smo se našli, preko sedam gora, iza sedam mora... ja, takva kakva sam, baš za njega, i on, takav kakav je, baš za mene stvoren. Onda bih prinosila kolačiće njegovim usnama, što bih šećernim prahom posipala (a i bez šećera su već slatke, preslatke), i topila se od miline ko vanilice međ njegovim jezikom i nepcima. I obavezno bih se setila onih Davičovih stihova: kako da nađem reči detinje da ti objasnim šta ljubav znači, a da ne ranim to malo zverinje: usnu na kojoj se mrve kolači (znam da bi, nadasve obazriv, on našao načina).
Jesen je, teško će je prebroditi ko nema koga da voli, od njega žudno "reči detinje" da iščekuje (i kome ostatke fila iz vangle da servira).
Нема коментара:
Постави коментар