U jednom od mojih skorijih tekstova glavni junak je najbolji prijatelj svakog muškarca, a bogami i većine žena (ma sebe ne računam, ja sam prilično nedruželjubiva). Tačnije, ne on glavom i bradom (pih, to ne prati trendove i ne misli na higijenu i depilaciju), već umetnički portret na sedištima autobusa.
Moja drugarica se, pročitavši malopre, pobuni. Nervira je, kaže, što ih nikad ne crtaju u bar približno prirodnoj veličini. (Što, kô da bi onda od njih bilo neke vajde?)
E pa, ženo, to je odraz umetnikovih želja i stoga predimenzioniran. Valjda bar kad maštaju imaju pravo da prekardaše (šta ih košta, porez se ne plaća... ni na laž ni na prevare).
– Muškarci opterećeni dimenzijama (koje im fale, tj. nedopustivo su male) – dodade ona.
Kad bi imali koliko im fali – ni na dva sedišta ne bi stali! Što se kaže u jednoj šaljivoj narodnoj priči (ako ja to nisam umislila): Al’ bi se pilo (da ne kažem...) kad bi ga bilo!
Нема коментара:
Постави коментар