Na sedištima Lastinim udovi /ne mislim, jasno, na ruke i noge; to nikom, sem možda studentima medicine (a oni sigurno ne žvrljekaju po autobusima), nije zanimljivo/ niču gde ih ne seješ, ko ambrozija, koju niko ne trebi /i ko na školskim stolicama; moraš dobro da pogledaš, a vala i opipaš (od trodimenzionalne umetnosti posebna opasnost preti: mož' da se nagrdi čovek, a nekmoli žena) pre no što sedneš/. I svi ko zapeta puška: spremni da opale!
Prvog dana (za mene neuobičajenog i važnog) na sedištu ispred mog beše, prilično vešto, iscrtan polni organ, muški dakako. /Očita beše nadarenost, likovna nadarenost, autora... A bogami, kad promislim, i setim se dimenzija crteža (od podnožja do vrha sedišta: zlo da se putnik glavom naslonio -- zdrav bi mozak seksualno zlostavljan mu bio), i (fiktivni) model bi se sigurno podičio (i muke mučio da nađe dovoljno komotne farmerke)./ Je li to, pomislih, neki nagoveštaj, jedino (figurativno, valjda... ili, pak, bukvalno... što potpuno menja moj stav, da ne kažem pozu: prvo bi valjalo izvrdati, drugo bi možda trebalo, da 'prostite, oberučke prihvatiti) čemu se u pomenutom danu mogu nadati?! I osmehnuh se.
Sa obližnjih sedišta takođe su štrčali ti napasnici (pravo je čudo da nijedna žena ne vrisnu; ko minsko polje: jednog izvrdaš, drugi ti dođe glave... ili mu dođeš) -- neko je baš bio vredan (i nesputanog slikarskog talenta).
A drugog dana (za mene jednako neobičnog i važnog) na sedištu prekoputa beše, čitko i krupno (ko da znaju da me vid izdaje, a i da sam zabušavanju sklona, pa da ne propustim bitnu pouku), ispisano: j.b.te se (imperativ drugog lica množine) redovno!
Hm, kako to... otkud... ko to uokolo njuška? /Zamišljam kako je tu kredu držala ruka tinejdžera (u mudrog li stvora stasava). A gde ste bili, prosvetitelju, svih ovih godina? (Dobro, znam, u maminoj jajnoj ćeliji... i tatinom... "crtežu", koji je i svojevrsni junak ovog teksta.) Setih se onog vica o dvema ružama i naravoučenija: davala, ne davala -- uvenućeš. Ali šta sam ja tad o hortikulturi znala./
I KAKVE mi to suptilne poruke preko Laste šalje univerzum? Hm, hm, mislim, mislim (da li smem da primim)... i pazim gde sedam.
Prvog dana (za mene neuobičajenog i važnog) na sedištu ispred mog beše, prilično vešto, iscrtan polni organ, muški dakako. /Očita beše nadarenost, likovna nadarenost, autora... A bogami, kad promislim, i setim se dimenzija crteža (od podnožja do vrha sedišta: zlo da se putnik glavom naslonio -- zdrav bi mozak seksualno zlostavljan mu bio), i (fiktivni) model bi se sigurno podičio (i muke mučio da nađe dovoljno komotne farmerke)./ Je li to, pomislih, neki nagoveštaj, jedino (figurativno, valjda... ili, pak, bukvalno... što potpuno menja moj stav, da ne kažem pozu: prvo bi valjalo izvrdati, drugo bi možda trebalo, da 'prostite, oberučke prihvatiti) čemu se u pomenutom danu mogu nadati?! I osmehnuh se.
Sa obližnjih sedišta takođe su štrčali ti napasnici (pravo je čudo da nijedna žena ne vrisnu; ko minsko polje: jednog izvrdaš, drugi ti dođe glave... ili mu dođeš) -- neko je baš bio vredan (i nesputanog slikarskog talenta).
A drugog dana (za mene jednako neobičnog i važnog) na sedištu prekoputa beše, čitko i krupno (ko da znaju da me vid izdaje, a i da sam zabušavanju sklona, pa da ne propustim bitnu pouku), ispisano: j.b.te se (imperativ drugog lica množine) redovno!
Hm, kako to... otkud... ko to uokolo njuška? /Zamišljam kako je tu kredu držala ruka tinejdžera (u mudrog li stvora stasava). A gde ste bili, prosvetitelju, svih ovih godina? (Dobro, znam, u maminoj jajnoj ćeliji... i tatinom... "crtežu", koji je i svojevrsni junak ovog teksta.) Setih se onog vica o dvema ružama i naravoučenija: davala, ne davala -- uvenućeš. Ali šta sam ja tad o hortikulturi znala./
I KAKVE mi to suptilne poruke preko Laste šalje univerzum? Hm, hm, mislim, mislim (da li smem da primim)... i pazim gde sedam.
Нема коментара:
Постави коментар