U životu žene (veruje se) postoji samo jedan pravi put: iškoluje se, dobro zaposli, još bolje uda (za jednako "školovanog" i materijalno izuzetno dobro obezbeđenog muškarca; najkasnije, NAJKASNIJE, do tridesete), pa rađa decu (ponajbolje dvoje; jedno je premalo, troje-četvoro je previše, dvoje je taman).
Prekorači li koja dati termin za udaju, postaće usedelica (mahom nesrećnog lica; retko viđam nasmejane). Budiće se i legati misleći samo na jedno. Ne, neće misliti na princa lepog lica i bogate riznice. Neće misliti na čoveka svog života, nekog koga će bezmerno voleti i ko će joj jednako uzvraćati. Misliće o tome kako da se uda, dok još ikakve šanse za to ima. Izlaziće sa svakim koji bude voljan, prihvatati susrete naslepo s kuminim deverom, ujninim sestrićem, tečinim prijateljem... sa svakim, bukvalno SVAKIM, kojeg joj provodadžije ponude, ne bi li se dokopala matične knjige venčanih. A onda nastavi sve ko i dotad (kuva, pere, pegla...), samo pride i zvoca: što muž baca čarape kraj kreveta, što ne diže dasku na ve-ce šolji, što diže noge na sto...
Ne, nije svaka neudata, a već vremešna, žena usedelica. Usedelica je ona koja umire od želje za mužem (ne muškarcem). Koja vapi da se uda zarad društvenih normi (da ispuni dužnost), zarad toga šta će svet da kaže. Samo da se potpiše, da promeni prezime i natakne burmu (od mešanog žutog i belog zlata) na desnu ruku -- da vidi selo (da je i nju neko hteo... ili nije uspeo da izbegne).
I dok to čeka, vazda kuva, mesi (da se usavrši i da joj budući ne nađe zamerku), riba, sve se u kući cakli... A ona vene i oronjava, s lica joj nestalo i mladosti, i lepote, i radosti...
Mani se, ženo. Ne može muškarac dati tvom životu smisao. I ne treba čoveku (samo) kućna pomoćnica. (Takva možeš valjati samo nekom nesrećniku jednake devize: daj šta daš.) I ako nisi trojaka onako kako muškarci sanjaju, džaba ti čista kuća (a ne gine ti mužu, uspeš li uopšte da ga se dokopaš, ljubavnica). Najbolje je, muškarci kažu, ako imaš sreće da spadaš u kategoriju DDK (poći ćemo od spoljnog kruga): dama u društvu, domaćica u kuhinji i kurva u krevetu (ijuuu, prosto vidim sve one tobože fine ženice kako zatiskuju dlanom usta... ko da im je neko pripretio oralnim seksom; dobro de, ne morate u krevetu, može i u špajzu). Želiš li da je lud za tobom, nekad bi trebalo da otpašeš kecelju i maneš se šerpa. Na kakvom skrovitom stepeništu Kalemegdana, zasuta iznenada retkim pahuljicama i ovijena vetrom, dok svi ostali posetioci hrle kućama, svom čoveku felacio priredi. (U, sad se neke tobožnje svetice krste i gadljivo pljuju, eventualno me proklinju. Druge zaviruju u rečnike, kad ja neću da budem prosta.) Takav užitak od kuvanja mnogo se više pamti i vredi.
Prekorači li koja dati termin za udaju, postaće usedelica (mahom nesrećnog lica; retko viđam nasmejane). Budiće se i legati misleći samo na jedno. Ne, neće misliti na princa lepog lica i bogate riznice. Neće misliti na čoveka svog života, nekog koga će bezmerno voleti i ko će joj jednako uzvraćati. Misliće o tome kako da se uda, dok još ikakve šanse za to ima. Izlaziće sa svakim koji bude voljan, prihvatati susrete naslepo s kuminim deverom, ujninim sestrićem, tečinim prijateljem... sa svakim, bukvalno SVAKIM, kojeg joj provodadžije ponude, ne bi li se dokopala matične knjige venčanih. A onda nastavi sve ko i dotad (kuva, pere, pegla...), samo pride i zvoca: što muž baca čarape kraj kreveta, što ne diže dasku na ve-ce šolji, što diže noge na sto...
Ne, nije svaka neudata, a već vremešna, žena usedelica. Usedelica je ona koja umire od želje za mužem (ne muškarcem). Koja vapi da se uda zarad društvenih normi (da ispuni dužnost), zarad toga šta će svet da kaže. Samo da se potpiše, da promeni prezime i natakne burmu (od mešanog žutog i belog zlata) na desnu ruku -- da vidi selo (da je i nju neko hteo... ili nije uspeo da izbegne).
I dok to čeka, vazda kuva, mesi (da se usavrši i da joj budući ne nađe zamerku), riba, sve se u kući cakli... A ona vene i oronjava, s lica joj nestalo i mladosti, i lepote, i radosti...
Mani se, ženo. Ne može muškarac dati tvom životu smisao. I ne treba čoveku (samo) kućna pomoćnica. (Takva možeš valjati samo nekom nesrećniku jednake devize: daj šta daš.) I ako nisi trojaka onako kako muškarci sanjaju, džaba ti čista kuća (a ne gine ti mužu, uspeš li uopšte da ga se dokopaš, ljubavnica). Najbolje je, muškarci kažu, ako imaš sreće da spadaš u kategoriju DDK (poći ćemo od spoljnog kruga): dama u društvu, domaćica u kuhinji i kurva u krevetu (ijuuu, prosto vidim sve one tobože fine ženice kako zatiskuju dlanom usta... ko da im je neko pripretio oralnim seksom; dobro de, ne morate u krevetu, može i u špajzu). Želiš li da je lud za tobom, nekad bi trebalo da otpašeš kecelju i maneš se šerpa. Na kakvom skrovitom stepeništu Kalemegdana, zasuta iznenada retkim pahuljicama i ovijena vetrom, dok svi ostali posetioci hrle kućama, svom čoveku felacio priredi. (U, sad se neke tobožnje svetice krste i gadljivo pljuju, eventualno me proklinju. Druge zaviruju u rečnike, kad ja neću da budem prosta.) Takav užitak od kuvanja mnogo se više pamti i vredi.
Нема коментара:
Постави коментар