Ne volim Novu godinu. Osim da malo okitim kuću. Nekad sam se tome baš posvećivala. Sad imam druge prioritete i kontam da mi od kićenja ništa neće biti bolje (što fali -- fali, a Deda Mraz mi neće doneti). Bar će mi trebati manje vremena da raskitim, to me raduje.
Ne ložim se ni na one polugole deda Mrazove (za kojima ženama cure bale po Fejsbuku): crvena kapa, pa goli torzo, pa neke napete gaće, trenerka, a bose noge... Mišići, pločice, snaga, jedrina... Viđala sam i one gotovo nage što međ nogama samo imaju plišane igračke (silne žene namah podetinje). Čudi me da ga nisu zasuli lampionima. Većina žena od tih slika se pomami i zaverenički kikoće, želeći jedna drugoj u narednoj godini te gologuzane... Na mene to nikakav utisak ne ostavlja.
I nikad neću da budem deo mase. Ne samo zato što volim masi da kontriram, no što ne volim ono što masa voli. Zato sam i u čitaonicu otišla trideset prvog decembra, kad niko (normalan) ne ide. Tamo sve ludaci (normalni ljudi otišli da prave rusku salatu), nisam mogla da dođem do izražaja. Al' dobar je osećaj biti među prvih (doduše i jedinih) deset. Trista-četiristo mesta i sve zvrji prazno. Jezivo uzbudljivo.
Ne volim Novu godinu i nervira me ushićenje drugih, kojim sam okružena. Svi se uzvrpolje, navale da kupuju tone hrane ko da će sutra smak sveta, pa neće imati šta da grickaju. Jednom sam u prodavnici umalo pala saplevši se o nečiju korpu (gužva, nema čovek, a kamoli korpa, gde da stane). Ne volim tu pretprazničnu mahnitu kupovinu, tu takozvanu prazničnu euforiju. Da, jasno je da je ne volim zato što joj se ne podajem, već gledam sa strane i popreko.
Sem za majonezom, sokovima i tortama, žene jurcaju u potrazi za najatraktivnihim svečanim haljinama i crvenim gaćama (neko je nekad rekao da u tome, iz nekog razloga, valja biti u novogodišnjoj noći; ja mislim, ako ih same svlače, džaba da budu i od suva zlata).
Trubači mi posebno idu na nerve. Iritira me ta buka, ali, protivno mojoj volji, uvek nekako u srce diraju: nemaš nikog, nemaš ništa... kao da sviraju.
Mnogo veselih ljudi na ulici zajedno. (Čemu li se raduju, prolaznosti?) I ja među njima sama, vrtim se, ne znam kud bih (ni čemu), a htela bih da uteknem. Na sve strane novogodišnji ukrasi, sevaju aparati, crvene se kapice i rumene obrazi... Muzički program na Trgu. Na ramenima jednog tate maleni irvas, sluša dečji hor Čaroliju. Nasmeših se.
Ne želim da se radujem, nemam (naročito) čemu. A smešim se... što mi blagi mraz štipka obraze, što mi se pevaju dečje pesme o zimi, pa i o Deda Mrazu, što sam okitila jelku, najviše zato što sanjam, još sanjam... I tugujem jer nemam kome taj osmeh da uputim, nemam s kim ni radost ni bol da podelim, što su se svi u neki zagrljaj uputili, samo ja sam davno izgubila svoju stazu. Usamljeni ne čekaju praznike raširenih ruku (da im prstom upru u jad i u muku).
Plakala bih kao kiša, smejala se kao luda iz sveg glasa... u isti mah. Ne volim Novu godinu, ne volim... ali bih je volela (kad bih imala s kim).
Ne ložim se ni na one polugole deda Mrazove (za kojima ženama cure bale po Fejsbuku): crvena kapa, pa goli torzo, pa neke napete gaće, trenerka, a bose noge... Mišići, pločice, snaga, jedrina... Viđala sam i one gotovo nage što međ nogama samo imaju plišane igračke (silne žene namah podetinje). Čudi me da ga nisu zasuli lampionima. Većina žena od tih slika se pomami i zaverenički kikoće, želeći jedna drugoj u narednoj godini te gologuzane... Na mene to nikakav utisak ne ostavlja.
I nikad neću da budem deo mase. Ne samo zato što volim masi da kontriram, no što ne volim ono što masa voli. Zato sam i u čitaonicu otišla trideset prvog decembra, kad niko (normalan) ne ide. Tamo sve ludaci (normalni ljudi otišli da prave rusku salatu), nisam mogla da dođem do izražaja. Al' dobar je osećaj biti među prvih (doduše i jedinih) deset. Trista-četiristo mesta i sve zvrji prazno. Jezivo uzbudljivo.
Ne volim Novu godinu i nervira me ushićenje drugih, kojim sam okružena. Svi se uzvrpolje, navale da kupuju tone hrane ko da će sutra smak sveta, pa neće imati šta da grickaju. Jednom sam u prodavnici umalo pala saplevši se o nečiju korpu (gužva, nema čovek, a kamoli korpa, gde da stane). Ne volim tu pretprazničnu mahnitu kupovinu, tu takozvanu prazničnu euforiju. Da, jasno je da je ne volim zato što joj se ne podajem, već gledam sa strane i popreko.
Sem za majonezom, sokovima i tortama, žene jurcaju u potrazi za najatraktivnihim svečanim haljinama i crvenim gaćama (neko je nekad rekao da u tome, iz nekog razloga, valja biti u novogodišnjoj noći; ja mislim, ako ih same svlače, džaba da budu i od suva zlata).
Trubači mi posebno idu na nerve. Iritira me ta buka, ali, protivno mojoj volji, uvek nekako u srce diraju: nemaš nikog, nemaš ništa... kao da sviraju.
Mnogo veselih ljudi na ulici zajedno. (Čemu li se raduju, prolaznosti?) I ja među njima sama, vrtim se, ne znam kud bih (ni čemu), a htela bih da uteknem. Na sve strane novogodišnji ukrasi, sevaju aparati, crvene se kapice i rumene obrazi... Muzički program na Trgu. Na ramenima jednog tate maleni irvas, sluša dečji hor Čaroliju. Nasmeših se.
Ne želim da se radujem, nemam (naročito) čemu. A smešim se... što mi blagi mraz štipka obraze, što mi se pevaju dečje pesme o zimi, pa i o Deda Mrazu, što sam okitila jelku, najviše zato što sanjam, još sanjam... I tugujem jer nemam kome taj osmeh da uputim, nemam s kim ni radost ni bol da podelim, što su se svi u neki zagrljaj uputili, samo ja sam davno izgubila svoju stazu. Usamljeni ne čekaju praznike raširenih ruku (da im prstom upru u jad i u muku).
Plakala bih kao kiša, smejala se kao luda iz sveg glasa... u isti mah. Ne volim Novu godinu, ne volim... ali bih je volela (kad bih imala s kim).
Нема коментара:
Постави коментар