Za slavskom trpezom jedna se sestra priseti dana kad je muža zatekla da čokoladicu pruža daleko od sebe (a ne nudi je nikom). Pokušavao je da pročita sadržaj na zadnjoj strani omota. (A ta slova, prokleta bila, sitna toliko da ih ja nikad više pročitati neću. Neću da se naprežem. Od momenta kad sam ustanovila da sam malčice obnevidela, ne mogu čokoladnu bananicu očima da vidim. Zato čim je spazim -- ja je pojedem.)
Nekoliko dana potom reče joj: "Ja moram da idem kod očnog lekara!" ŠTOO, iznenadila se ona tad.
Kratke su mu ruke, dobaci večeras drugi zet, pa se nasmejasmo. (Koliko god da tekst od sebe odmiče, slova tanušna, mala, lelujava. Možda bi onaj štap za selfi mogao da posluži, kad se preko pola sobe pruži...)
Нема коментара:
Постави коментар