Dva postarija gospodina, da upotrebimo eufemizam, malo su tvrđi na ušima. Jedan od njih se, ima već prilično godina otad, preselio u nebesko carstvo. Ali tad obojica bejahu zdravi i pravi (ne računamo potrebu za slušnim aparatima, koju su, izgleda, poricali), voleli su mnogo da razmene mišljenja i informacije (ili, pak, da drugome prenesu).
Priča jedan, priča drugi, i svaki se slatko ismeje... samome sebi. Sagovornika nijedan od njih niti čuje niti ima želju da sasluša. Nijedan drugog ne razume, ali se obojica smeju ko lud na brašno.
Pa njima i nije cilj da čuju, već da IZGOVORE što imaju. Sad, je li ko čuo ili ne, niti znaju niti ih zanima.
Priča jedan, priča drugi, i svaki se slatko ismeje... samome sebi. Sagovornika nijedan od njih niti čuje niti ima želju da sasluša. Nijedan drugog ne razume, ali se obojica smeju ko lud na brašno.
Pa njima i nije cilj da čuju, već da IZGOVORE što imaju. Sad, je li ko čuo ili ne, niti znaju niti ih zanima.
Нема коментара:
Постави коментар