Jedna moja drugarica na Badnji dan je stizala u rodni kraj, pa se obe zatekosmo u prestonici. Gledaj, reče mi, da se vratimo zajedno.
Kako je nedeljni red vožnje, nisam bila sigurna ide li autobus u pola četiri ili tek u četiri i dvadeset. Ma nema veze, reče ona, zamolićemo dva migranta (što se pate na hladnoći pred Ekonomskim fakultetom) da nam (ako budemo morale da čekamo) prave društvo. (Pomalo neslana šala, ali šala je. Računa njih je tu najviše, dokoni su, usamljeni... pa ih lako obrlatiti.) Valjda misli da jedan ne bi bio dovoljno društven ili misli što ne želim da misli i bolje bi joj bilo da ne misli (ako mene uključuje). Meni nikakvo, a naročito takvo, društvo ne treba, odgovorih smesta. Ruke mi se, iako u rukavicama, bejahu smrzle, ali kucam, kucam, omašim, pa ispravim i da kucam nastavim...
Ma ne brini, naći će se neki kršan domorodac za tebe, odgovori (namerno je pogrešno shvatila moju poruku). Samo malo, malo, za nijansu spusti kriterijume. To mi godinama govori. Misli da su kriterijumi u pitanju (da previše visoko stremim), ko da ja pod lupu stavljam kandidate, pa beležim mane i odbacujem kao škartove: ovaj ima pege, višak kilograma, glup smisao za humor ili ga nema, loše se oblači (ne zanima me kako se svlači)... A u pitanju je čist idealizam: rođena sam samo za jednoga, i on je (može biti) samo za mene rođen (ako nije, ostaću nesparena).
Ma briga me, odbrusih joj, i za kršne i za krševe. Ne marim. Nikako to moje drugarice da shvate. Ne razumeju kako me muškarci ne zanimaju. U ranoj mladosti stalno mi je prebacivala što me muškarci gledaju, a ja za njih ne marim (ni pogledom ih ne okrznem, minem kraj njih ko kraj turskog groblja).
Kako je nedeljni red vožnje, nisam bila sigurna ide li autobus u pola četiri ili tek u četiri i dvadeset. Ma nema veze, reče ona, zamolićemo dva migranta (što se pate na hladnoći pred Ekonomskim fakultetom) da nam (ako budemo morale da čekamo) prave društvo. (Pomalo neslana šala, ali šala je. Računa njih je tu najviše, dokoni su, usamljeni... pa ih lako obrlatiti.) Valjda misli da jedan ne bi bio dovoljno društven ili misli što ne želim da misli i bolje bi joj bilo da ne misli (ako mene uključuje). Meni nikakvo, a naročito takvo, društvo ne treba, odgovorih smesta. Ruke mi se, iako u rukavicama, bejahu smrzle, ali kucam, kucam, omašim, pa ispravim i da kucam nastavim...
Ma ne brini, naći će se neki kršan domorodac za tebe, odgovori (namerno je pogrešno shvatila moju poruku). Samo malo, malo, za nijansu spusti kriterijume. To mi godinama govori. Misli da su kriterijumi u pitanju (da previše visoko stremim), ko da ja pod lupu stavljam kandidate, pa beležim mane i odbacujem kao škartove: ovaj ima pege, višak kilograma, glup smisao za humor ili ga nema, loše se oblači (ne zanima me kako se svlači)... A u pitanju je čist idealizam: rođena sam samo za jednoga, i on je (može biti) samo za mene rođen (ako nije, ostaću nesparena).
Ma briga me, odbrusih joj, i za kršne i za krševe. Ne marim. Nikako to moje drugarice da shvate. Ne razumeju kako me muškarci ne zanimaju. U ranoj mladosti stalno mi je prebacivala što me muškarci gledaju, a ja za njih ne marim (ni pogledom ih ne okrznem, minem kraj njih ko kraj turskog groblja).
Šta ti je život, reče ona (ne prvi put, godinama mi to nabija na nos): ja bih, al' ne mogu da nađem (jok, ne možeš, svaka vreća nađe zakrpu... ako joj je volja krpiti se), a ti možeš, a kobajagi nećeš. Nego ajd u pola četiri, da bacimo udicu.
Ovakva kakva sam sad (natrontana i zabundana, crvenih očiju, mrazem ištipanih obraza, polusmrznuta, jedva se mičem...), odgovorih, mogu da upecam samo polarnog medveda. A i on bi se premišljao.
Možeš ti, ali nećeš, rekao bi i moj sestrić. Moguće, Mora da sam nastrana: volim što mogu, a neću, u tome nalazim sreću (koja je trajnija, bar zasad, od ljubavi neposredne; šta će mi jedan da ga volim, pa da mi presedne, kad mu druga zapadne za oko).
Ovakva kakva sam sad (natrontana i zabundana, crvenih očiju, mrazem ištipanih obraza, polusmrznuta, jedva se mičem...), odgovorih, mogu da upecam samo polarnog medveda. A i on bi se premišljao.
Možeš ti, ali nećeš, rekao bi i moj sestrić. Moguće, Mora da sam nastrana: volim što mogu, a neću, u tome nalazim sreću (koja je trajnija, bar zasad, od ljubavi neposredne; šta će mi jedan da ga volim, pa da mi presedne, kad mu druga zapadne za oko).
Нема коментара:
Постави коментар