Po ceo dan narod (i, da nesreća bude veća, među njima moji roditelji) blene u Parove (to sve fino društvo: kurve, probisveti, vucibatine, matore drtine, vračare, lezilebovići, budale...), gde se s posebnom prilježnošću (ne znam od koga mi se više povraća: od učesnika, njihovih gostiju, voditelja ili tobožnjih novinara) izvrće prljav veš, te na osnovu intenziteta, položaja i rasprostranjenosti žute mrlje pokušava da utvrdi... da li je Čabarkapa stvarno napravio dete Ljubinoj ćerki, je li Ljuba tad bila ili nije u intimnim odnosima s njim, da li je mala nosila stricu u zatvor špagete i što je on njoj davao po petsto dinara kad je baba slala po dvesta evra... Kad god uđem u kuhinju, moji zure u televizor (s kojeg se neko dere ili plače), a na usnama im blažen osmeh.
I ko da diže revoluciju? Kome se jebe za slobodu i blagostanje dok u Parovima jebe ko koga stigne. Gleda to narod i ne sluti da je i sam deo jednog rijalitija, u kojem ga odavno i dugo već j... u zdrav mozak (a on niti se opire niti može da uživa).
Нема коментара:
Постави коментар