субота, 14. јануар 2017.

Neće pa neće

Staša je odjutros na sva pitanja i predloge imala samo jedan odgovor: netuuu, netuuu, pa malo oštrije (ako insistiraš na onom što joj nije po volji) NEETUU. 
Doduše, otkako je tu reč naučila, uši nas od nje zaboleše. Ništa neće, samo se batrga i opire.
Hajde, Staša, kući. Netuuu! (Dublje se zavuče pod jorgan.) Daj da ti obučem jaknu. Netuu (pri tome je obe ruke stisla uz telo i isturila mi rame, da bude sigurna da joj jakna neće biti silom navučena i ona kući odnesena. Elem, kad neće -- neće (a i roditeljima se uklapa u planove), dokupiše joj pelene i ostaviše je.
Onda smo zagrljene u krevetu gledale spotove i crtaće. I kako šta pustim, tako ona na desetoj sekundi nestrpljivo, ko da joj ja nešto namećem, poviče: neećuu. A sama bira repertoar. Sama traži, a posle gunđa: neetuu, neetuu... I nasrće na laptop, da preuzme komandu.
U toku dana samo je dvaput rekla da. Kad sam je pitala hoće li da ručka. Dobro, lažem, tim povodom je rekla da više puta ( da ne pomisli sestra da sam je samo jednom hranila). I kad je baba upitala je li se ukakila. E, bolje da i tad reče: nee. Srećom, nije se oko toga potrudila kao što zna.

Нема коментара:

Постави коментар