Znam da je to sada in, ali mi još nemamo LCD televizor. I dalje gajimo osobitu ljubav prema tradicionalnim sandučarima (onima koji su, uprkos svojoj gabaritnosti, uspešno skrivani pod gomilama opranog i osušenog veša, kad u selo, u ona davna vremena, banu inspektori, da vide ko to televizor gleda, a pare za pretplatu ne da).
U kuhinji nam je neki samsung, a u mojoj sobi babin kamakroun, na kojem slika prestane da šeta kad joj se donji i gornji deo preklope, pa glumcima noge dođu ponad glave (vrednost ovog televizora pre svega, i takoreći jedina, jeste sentimentalna).
Gledam pre neki dan tu ogromnu kutiju u kuhinji, vidim kakav mu je kapacitet, i pitam se šta bismo s onim kojem su se creva prilepila za kičmu? (Ova moderna vremena trude se da sve poprimi oblik nametanog ideala ženskog tela: da bude neuhranjeno i vitko kao kostur!) Na njega ni milje ne možeš da prostreš ko čovek, a izem ti TV bez miljea.
Na ovom našem, što se raširio ko bilder, zatekle se majčine naočare, dozer s njenom nedeljnom terapijom, upaljač, kesice sa semenom šargarepe, celera i paškanata. Dešava se da bude i koječega drugog (piksla, grickalica, lažara...): što god neko u brzini spusti jer ne zna gde bi ili da se ne zaturi.
Na onom LCD-u i čestice prašine vazda panično vrište u strahu da se u ambis ne strmeknu. Pa vi sad vidite šta je praktičnije.
Нема коментара:
Постави коментар