Pre
neko veče dok bejah za kompjuterom (a retko sam ma gde drugo), do
mene iz kuhinje dopre razgovor moje majke s jednom našom babom
(jedinom koja nam je preostala).
U toku je bio osvrt moje majke na, ne tako davno, udomljavanje jedne naše dalje rođake (baba ko baba, slabije se kreće, a rada da čuje šta se s rodbinom i poznanicima zbiva). Lepo se udala, reče moja majka. LEPO, šta to znači, upitah se, s osmehom, ja. Lepo – mirnim putem, lepo – uz bagoslov porodice? Lepo – uz dobru klopu i muziku?
Tek večeras joj, praveći se naivna, zatražih objašnjenje. Udala se bogato, kaže moja majka /ko da ona zna šta (sem, kako se šuška, omanju farmu svinja) zaista i tačno poseduje dotični mladoženja; pretpostavljam da se idealnim smatra, ako već nema avione i kamione, da mu je kuća bar na tri sprata, a nema nijednog brata/.
Moji roditelji daleko su od materijalista, niko od nas nije vaspitan ni da odviše ceni materijalno bogatstvo ni da ceni ljude po imovnom stanju. Praktično, ona je samo nesvesno usvojila i prosledila zaključak koji su drugi formulisali (udati se lepo jednako je udati se bogato). Dakle, lepo se udati, smatra “svet”, znači, u najboljem slučaju, živeti ko bubreg u loju, u bogatstvu i raskoši.
Ja ti se, majko, da znaš (a znam i da ne mariš), neću tako udati. /Srčana bi je kap, od uzbuđenja i iznenađenja, strefila da se udam ma kako (zato ne smem da joj ugrozim život), i za crnog Ciganina (nismo mi rasisti, nego narod tako kaže kad “ne pravi pitanje”)./ Ja sam od one retke (gotovo izumrle) sorte: volim s dragim po gori oditi (za pešačenje sam ionako uvek raspoložena), glog zobati (a nije to ni tako loše, pretpostavljam, znam predele gde bi bio skađi od meda), s lista vodu piti (kap po kap – utoliće se žeđ), studen kamen pod glavu metati (ma, bio bi mi mekši od perjanog jastuka)... neg s nedragim po dvoru šetati (treba da navučem prehladu od onih mermernih pločica, šta će mi ta muka), šećer jesti (ionako nije dobar za zube), u svili spavati (jeste da, tako kažu, od svilene posteljine ređe nastaju bore, ali treba to i peglati... a najvažnije je s kim ćeš je, i kako rado, gužvati)”.
U toku je bio osvrt moje majke na, ne tako davno, udomljavanje jedne naše dalje rođake (baba ko baba, slabije se kreće, a rada da čuje šta se s rodbinom i poznanicima zbiva). Lepo se udala, reče moja majka. LEPO, šta to znači, upitah se, s osmehom, ja. Lepo – mirnim putem, lepo – uz bagoslov porodice? Lepo – uz dobru klopu i muziku?
Tek večeras joj, praveći se naivna, zatražih objašnjenje. Udala se bogato, kaže moja majka /ko da ona zna šta (sem, kako se šuška, omanju farmu svinja) zaista i tačno poseduje dotični mladoženja; pretpostavljam da se idealnim smatra, ako već nema avione i kamione, da mu je kuća bar na tri sprata, a nema nijednog brata/.
Moji roditelji daleko su od materijalista, niko od nas nije vaspitan ni da odviše ceni materijalno bogatstvo ni da ceni ljude po imovnom stanju. Praktično, ona je samo nesvesno usvojila i prosledila zaključak koji su drugi formulisali (udati se lepo jednako je udati se bogato). Dakle, lepo se udati, smatra “svet”, znači, u najboljem slučaju, živeti ko bubreg u loju, u bogatstvu i raskoši.
Ja ti se, majko, da znaš (a znam i da ne mariš), neću tako udati. /Srčana bi je kap, od uzbuđenja i iznenađenja, strefila da se udam ma kako (zato ne smem da joj ugrozim život), i za crnog Ciganina (nismo mi rasisti, nego narod tako kaže kad “ne pravi pitanje”)./ Ja sam od one retke (gotovo izumrle) sorte: volim s dragim po gori oditi (za pešačenje sam ionako uvek raspoložena), glog zobati (a nije to ni tako loše, pretpostavljam, znam predele gde bi bio skađi od meda), s lista vodu piti (kap po kap – utoliće se žeđ), studen kamen pod glavu metati (ma, bio bi mi mekši od perjanog jastuka)... neg s nedragim po dvoru šetati (treba da navučem prehladu od onih mermernih pločica, šta će mi ta muka), šećer jesti (ionako nije dobar za zube), u svili spavati (jeste da, tako kažu, od svilene posteljine ređe nastaju bore, ali treba to i peglati... a najvažnije je s kim ćeš je, i kako rado, gužvati)”.
/Voda
do grla da nam oboma dođe, načinili bismo sojenicu, da je
nadvisimo, ili napravili splav, pa se otisnuli u lepšu budućnost
(ne može biti toliko loše sve dok smo zajedno, čvrsto veruje
romantična duša)./
Od retke sam
sorte, kojoj nije blago ni srebro ni zlato, već je blago (ah, još
kakvo) što je srcu drago (ah, još kako).
Нема коментара:
Постави коментар