среда, 30. новембар 2016.

Krvave priče

Oduvek su mi se, često nepoznati, ljudi poveravali. Iako im ja o sebi uglavnom ne kazujem ništa zauzvrat. Valjda delujem kao izvrstan slušalac (što i jesam; u svakom slučaju, lakše mi je i milije da slušam no da odgovaram na (mahom neprijatna) pitanja).
Najgore od svega mi pada sklonost žena da mi govore o svojim menstruacijama (ako to nisu sklone da govore ma kome, ne znam). Žene su prosto opsednute svojim menstrualnim avanturama.
Jao, dobila sam. Ili, jao, nisam dobila.
Jao, kasni mi. Jao, poranila mi. Jao, nikako da mi krene. Jao, nikako da mi stane. Jao, imam odliv. Jao, ja ne dobijam redovno. Jao, dobijaš li ti redovno? Jao, boli me stomak, dobila sam. Jao, možda sam trudna, nisam dobila.
Jaoo, jedino što ću ja dobiti je nervni slom od vaše sklonosti da preda me izručujete intimne detalje, koji me se ič ne tiču. A iz učtivosti moram da klimam glavom i smeškam se saosećajno (moleći se bogu da vam što pre padne neki sočni trač na pamet i skrene pažnju s omiljene, krvave, teme).
Kao, mi smo žene (za mene ne postoje čvrsti dokazi), mi imamo istu tajnu (za koju i vrapci na grani znaju), mi treba da se poveravamo jedna drugoj... Ta manite me, ne želim da znam niti me se tiče da li, kad i kako krv iz vas otiče.

Нема коментара:

Постави коментар