U školi danas izgleda zadaju domaće zadatke za čitavu porodicu. Toliko je zadataka da dete ne može fizički da postigne traženo, pa taman da šest ruku ima. U stvari, sa šest ruku može mnogo više nego s dve. Jedna piše, jedna crta, jedna boji, jedna računa... Često su to zadaci i za mama, i za tetku...
Nekad se, kao večeras, osećam kao da radim u nekom telefonskom centru za pomoć učenicima nižih razreda, ili njihovim brižnim i nervoznim majkama.
Gotovo da nema večeri kad me ne zovu. Često jedna sestra ili sestričina na fiksni, druga na mobilni, u isto vreme. Ili, dok mi jedna sedi nad glavom i zapomaže, druga zove telefonom, pa ne znam gde ću pre.
Moj je princip da sestričinama ništa, literarne sastave naročito, ne pišem. Želim da se opismene i da same nauče lepo da se izražavaju. Ali ima trenutaka, kao večeras, kad popustim (sa živcima).
Mnogo je lakše da napišem nego da se satima preganjam i upućujem ih, a one ko da sede na ušima. I kasno bude, spava se i njima. E, onda, ja ne da ću napisati domaći, nego ću da sklepam i doktorat, samo da me puste na miru, da prekinu vezu ili da im vidim leđa, pa da mogu u krevet da se strovalim.
Ne da ću da napišem pet epskih deseteraca, nego čitavu pesmu junačku. I ne da ću da nacrtam gusle, nego sve instrumente u simfonijskom orkestru. I ne da ću napraviti od kartona sat, nego i onu kukavicu, i sajdžiju. Samo da se muke okončaju i umorne oči sklope.
Нема коментара:
Постави коментар