Kad se čovek u jesenje veče vraća kući nakon napornog dana, uvek se raduje. Srećni muževi raduju se svojim ženama, srećne žene raduju se svojim muževima, riditelji se raduju deci, deca roditeljima... A ja (ako zanemarimo susret sa sestrićima, koji su uglavnom radost, a znaju malčice da budu i muka), želim samo da se uvučem u topao krevet i vršljam po internetu.
I naravno da sam sinoć poludela kad sam uvidela da to neće biti moguće. Odmah sam se uzvrpoljila, posegnula za svakom slamčicom koja bi me mogla spasiti: Aleksa, vidi, umeš li ti... pitaj Bokija... ne ostavljaj me bez interneta čitavu noć, ako boga znaš, šta da radim, pomagajte, ljudi... jao, jadna, hude li sam sreće... Aleksa čvraka i ovo i ono, na svoju ruku i po Bokijevim instrukcijama, restartuje, vadi bateriju i vraća... ali ne beše vajde (da je traktor, pa da ga očas posla rasklopi i sklopi; za kompjutere je majstor stariji brat).
Nije bilo pomoći, u deset sam morala da legnem (a nisam sigurna koliko sam brzo uspela da zaspim).
Nije bilo pomoći, u deset sam morala da legnem (a nisam sigurna koliko sam brzo uspela da zaspim).
Moja najmlađa (i najnemirnija) sestričina zablokirala mi je mozilu. To dete ne zna kao sva druga deca da sedi i mirno gleda. Ne, ona nasrće na laptop i udara svim prstima po svim tasterima (ubeđena da to ume jednako spretno i smisleno kao ja). Ja je zato nikad ne ostavljam bez ličnog nadzora ili bratske straže (Igjat je, kad ona počne da ludi, zagrli i kaže: ja d'žim, ja d'žim... ali ko to može da zadrži!). Moja sestra s majkom u kuhinji ispija kafe i priča priče (a laptop, prepušten detetu na milost i nemilost, kako prođe). Pa posle: ja sam pazila! Ma šta si pazila, nisam ja ćorava, i neće mozila da zablokira od masnih kolača (a verovatno se i toga tastatura prejela).
Večeras, stigavši kući, reših da pogledam, možda se problem, nekim čudom, sam od sebe rešio. I, gle, stvarno, jeste. Nude mi mogućnost da osvežim ili zatvorim "prozore". Sto jedan prozor! Tačno sto jedan put mala ludača stisnula je spot sa onim Džonijem, za kojim svakog dana vrište. Džoonii,Džonii! Jes, papaa! Iiting šugaar? No, papaa. Teling laajs? No, papaa! Open jour maut! Hahahaa (vrag je taj Džoni koji se noću šunja po kuhinji i krišom tamani šećer)...
Džonii, Džonii... da se nosiš u tri lepe ...! Ne želim više nikad u životu da čujem za nekog Džonija, a kamoli da ga vidim. /Lažem, ima jedan kojem bih se obradovala i koji se raduje meni, ali to je naša slatka tajna./
Večeras, stigavši kući, reših da pogledam, možda se problem, nekim čudom, sam od sebe rešio. I, gle, stvarno, jeste. Nude mi mogućnost da osvežim ili zatvorim "prozore". Sto jedan prozor! Tačno sto jedan put mala ludača stisnula je spot sa onim Džonijem, za kojim svakog dana vrište. Džoonii,Džonii! Jes, papaa! Iiting šugaar? No, papaa. Teling laajs? No, papaa! Open jour maut! Hahahaa (vrag je taj Džoni koji se noću šunja po kuhinji i krišom tamani šećer)...
Džonii, Džonii... da se nosiš u tri lepe ...! Ne želim više nikad u životu da čujem za nekog Džonija, a kamoli da ga vidim. /Lažem, ima jedan kojem bih se obradovala i koji se raduje meni, ali to je naša slatka tajna./
Нема коментара:
Постави коментар