Na dan slave Ignat se, a potom i Matija, zavukao pod sto i žute stolnjake. Tako su praktično bili nevidljivi za sve sem mene, ja sam ih začas otkrila. A(jde) ti, a(jde) ti, Ignjat me pozvao, i rukom. I kako sam mogla da odbijem svog malog sestrića?
Da ste samo videli kako se obojica raduju mom neočekivanom boravku u njihovom skrovištu. Jedino se moj zet čudom čudio (dok je, sedeći na krevetu, igrao igrice na mobilnom) i dozivao taštu (koja beše u kuhinji): dodji da vidiš gde ti je najstarije dete!
I tašta došla, zadigla stolnjak, te se malo (koliko kičma dopušta) posagnula. Da li si ti normalna, upita, buljeći u mene, prućenu po podu kraj sestrića. Ne znam dokle namerava da mi postavlja isto pitanje. A svaki put joj, ko i tad, kažem: nisam. Ne vredi, kao da ima slabo pamćenje ili se (majka ko majka) nada promeni situacije (da se naprasno opametim i unormalim).
Ajde da pričamo priče, predložih sestrićima (čim se stolnjak nanovo spusti ko zavesa na bini i ostaviše nas na miru). Ajde, spremno prihvatiše oni. Koju ćemo, upitah (a vazda samo dve-tri vrtim). Sumu, reče Igi. Suma, tj. šuma jeste Radovićeva priča o Krokodokodilu... koji ništa nje bio dobar i bio je vrlo nevaljao. A onda... ma neću da vam kažem, dođite pod astal.
I jednog od narednih dana Ignat se, sa Stašom, zavukao pod maleni sto u kuhinji (na kojem ni stolnjak ne beše naročito dugačak). I odmah pozvao mene (ko jednom na pod legne, vazda će mu se tu praviti mesto... a ne treba me nagovarati). Kleknem ja, spustim se i zavučem, koliko je bilo moguće. Dopola stanem pod astal (sestrići i za toliko srećni), uglavim se nekako, a sve ispod struka ostade da mi štrči izvan.
Spolja nisam ko iznutra mala, pa ispod astala jedva stala (i to ne cela, ali da ne cepidlačimo).
Da ste samo videli kako se obojica raduju mom neočekivanom boravku u njihovom skrovištu. Jedino se moj zet čudom čudio (dok je, sedeći na krevetu, igrao igrice na mobilnom) i dozivao taštu (koja beše u kuhinji): dodji da vidiš gde ti je najstarije dete!
I tašta došla, zadigla stolnjak, te se malo (koliko kičma dopušta) posagnula. Da li si ti normalna, upita, buljeći u mene, prućenu po podu kraj sestrića. Ne znam dokle namerava da mi postavlja isto pitanje. A svaki put joj, ko i tad, kažem: nisam. Ne vredi, kao da ima slabo pamćenje ili se (majka ko majka) nada promeni situacije (da se naprasno opametim i unormalim).
Ajde da pričamo priče, predložih sestrićima (čim se stolnjak nanovo spusti ko zavesa na bini i ostaviše nas na miru). Ajde, spremno prihvatiše oni. Koju ćemo, upitah (a vazda samo dve-tri vrtim). Sumu, reče Igi. Suma, tj. šuma jeste Radovićeva priča o Krokodokodilu... koji ništa nje bio dobar i bio je vrlo nevaljao. A onda... ma neću da vam kažem, dođite pod astal.
I jednog od narednih dana Ignat se, sa Stašom, zavukao pod maleni sto u kuhinji (na kojem ni stolnjak ne beše naročito dugačak). I odmah pozvao mene (ko jednom na pod legne, vazda će mu se tu praviti mesto... a ne treba me nagovarati). Kleknem ja, spustim se i zavučem, koliko je bilo moguće. Dopola stanem pod astal (sestrići i za toliko srećni), uglavim se nekako, a sve ispod struka ostade da mi štrči izvan.
Spolja nisam ko iznutra mala, pa ispod astala jedva stala (i to ne cela, ali da ne cepidlačimo).
Нема коментара:
Постави коментар