Melanija, kanda je ovih dana to ime najčešće spominjano u medijima. (Čak sam i ja jednom prilikom, baš u noći kad je ona proglašena "prvom damom", oslovljena njenim imenom. To valjda treba da bude kompliment, baš sve što njena pojava implicira.) Jeste... manje zbog toga što se preziva Tramp i žena je novog predsednika Amerike, više zbog toga što je s jugoslovenskog prostora, dakle naša (Srbija bi vrištala od sreće i da je Ruskinja, a ne Slovenka). I ne samo zato: Melanija je i izuzetno lepa, zgodna (pa bila je manekenka, ništa čudno), iako već sredovečna (teško mi to da prevalim, kad je otprilike mojih godina). Da budemo precizniji: izgleda ko avion! Stoga joj osobito muškarci "uzimaju meru" i pronose slavu.
Moj zet je preksinoć, sedeći zavaljen na krevetu kraj sestre i gledajući TV, izjavio: aala je dobraa (a biće da je deceniju bar od njega starija, što potvrđuje onu narodnu izreku o vinu koje s godinama biva sve bolje, pa i mlađana grla za njim žude, i o matoroj... dobro, koku za supu ćemo preskočiti, pošto, po mom mišljenju, ženu, za koju je metafora, svodi na telesni nivo i donekle degradira, omalovažava)! Sestra ništa nije izjavila niti mu šamar zavalila, glavu mu nije otkinula niti ga popreko pogledala, ma ni trepnula nije niti kakav znak dala da je svesna tog verbalnog neverstva.
A ja bih prsla od muke da imam muža, pa da tako drugu ženu hvali (kao da ga pali... a nije da nije). I ako mu ne bih oči iskopala, vala bih mu nešto (a nije grkljan) iščupala. Šaalim se, nisam ja takva zloća i nije to moj način; zgrčila bih srce i, povređena, utekla mu duboko u sebe (gde me možda nikad više ne bi našao). Suludo, znam, ali znam i sebe.
Nedavno mi i jedna drugarica reče kako bi svog dečka odvela na koncert orijentalnog plesa (u kojem smo nas dve tad uživale), jer zna da to voli, da bi mu se dopalo. Najpre je samo pogledah, pitajući se koliko joj je to pametno (ko da nekog kome je propisana dijeta odvede u poslastičarnicu). Nisi ljubomorna, upitah je sa smeškom kasnije. Ne, kaže ona, meni još bolje: napali se (na njih, plesačice... vrsne umetnice, da pomenem uzgred, ali, brate... viri gola noga, gola ramena, goli stomaci... pa nije čovek od kamena, živa duša), pa posle mene (presamiti preko astala?)...
Nasmejah se (što ti je praktična žena, da i iz takve situacije zna da izvuče korist, tj. zadovoljstvo), a nije mi smešno. Džaba mu ako će druga da ga pali, a na mene da se svali. To je normalno, kaže ona razumno, muškarci se pale na sve (žene), to je prirodno, na svaku ženu može da im se digne (a mogli smo da budemo fini, pa da dožive erekciju)... Ko(ja) pre shvati i prihvati, manje pati, izgleda.
Đavo da ih nosi, ja s tim (pa nek je prirodno po sto puta) ne mogu da se pomirim. Zato bolje da se ne udajem; što (stavši nezgodno na ludi kamen) sebi na muku da stajem.
Moj zet je preksinoć, sedeći zavaljen na krevetu kraj sestre i gledajući TV, izjavio: aala je dobraa (a biće da je deceniju bar od njega starija, što potvrđuje onu narodnu izreku o vinu koje s godinama biva sve bolje, pa i mlađana grla za njim žude, i o matoroj... dobro, koku za supu ćemo preskočiti, pošto, po mom mišljenju, ženu, za koju je metafora, svodi na telesni nivo i donekle degradira, omalovažava)! Sestra ništa nije izjavila niti mu šamar zavalila, glavu mu nije otkinula niti ga popreko pogledala, ma ni trepnula nije niti kakav znak dala da je svesna tog verbalnog neverstva.
A ja bih prsla od muke da imam muža, pa da tako drugu ženu hvali (kao da ga pali... a nije da nije). I ako mu ne bih oči iskopala, vala bih mu nešto (a nije grkljan) iščupala. Šaalim se, nisam ja takva zloća i nije to moj način; zgrčila bih srce i, povređena, utekla mu duboko u sebe (gde me možda nikad više ne bi našao). Suludo, znam, ali znam i sebe.
Nedavno mi i jedna drugarica reče kako bi svog dečka odvela na koncert orijentalnog plesa (u kojem smo nas dve tad uživale), jer zna da to voli, da bi mu se dopalo. Najpre je samo pogledah, pitajući se koliko joj je to pametno (ko da nekog kome je propisana dijeta odvede u poslastičarnicu). Nisi ljubomorna, upitah je sa smeškom kasnije. Ne, kaže ona, meni još bolje: napali se (na njih, plesačice... vrsne umetnice, da pomenem uzgred, ali, brate... viri gola noga, gola ramena, goli stomaci... pa nije čovek od kamena, živa duša), pa posle mene (presamiti preko astala?)...
Nasmejah se (što ti je praktična žena, da i iz takve situacije zna da izvuče korist, tj. zadovoljstvo), a nije mi smešno. Džaba mu ako će druga da ga pali, a na mene da se svali. To je normalno, kaže ona razumno, muškarci se pale na sve (žene), to je prirodno, na svaku ženu može da im se digne (a mogli smo da budemo fini, pa da dožive erekciju)... Ko(ja) pre shvati i prihvati, manje pati, izgleda.
Đavo da ih nosi, ja s tim (pa nek je prirodno po sto puta) ne mogu da se pomirim. Zato bolje da se ne udajem; što (stavši nezgodno na ludi kamen) sebi na muku da stajem.
Нема коментара:
Постави коментар